Urednička napomena: prije nego što započnete čitati ovaj tekst, potrebno je napomenuti slijedeće: kako bi tekst bio lakše čitljiv i dosljedan, učinjenjene su manje uredničke prilagodbe. U slučaju dodatnih uredničkih intervencija ili pojašnjenja, naznačiti ćemo to na slijedeći način [tekst*].

[Jedan od prigovora sedevakantistima*] zasigurno je onaj, kako sedevakantističko odbacivanje papinskih tvrdnji “papa” Drugog vatikanskog sabora, jest utemeljeno na „privatnoj prosudbi”, one iste vrste kakvu nalazimo kod protestanata, u njihovim selektivnim i u potpunosti subjektivnim prihvaćanjima svega onoga što se čini ispravnim i kršćanskim za njih. (…)

To je vrlo poznat i star argument, koji je već iznio pseudo-tradicionalistički pionir i apologet FSSPX-a Michael Davies (1936.-2004.), još u 1980-ima. Budući da se čini kako većina ljudi nikada nije čula adekvatan odgovor na njega, [donosimo ovdje*] odgovor engleza Johna Dalyja u svojoj iscrpnoj kritici g. Daviesa (…).

Slijedi izvadak iz II. i III. poglavlja knjige: Michael Davies: An Evaluation by John S. Daly (2015).

Iz II. poglavlja: The Schockingly Slipshod Scholarship of Michael Davies

(…) U ovom trenutku očito je postalo važno osigurati da svi čitatelji budu potpuno svjesni ispravnog katoličkog stajališta o korištenju nečijeg intelekta za procjenu teoloških pitanja na koja Crkva ne naučava odgovore izravno i eksplicitno.

Tri su glavne zamke koje treba izbjegavati, dovoljno očite kad se na njih ukaže, a one su:

• (I) držati se po strani kada je nužno zauzeti stajalište;

• (II) inzistiranje na tome kako je stav obvezan kada nije ništa više od privatnog mišljenja;

• (III) slijepo prihvaćanje mišljenja drugih pri čemu nema jamstva da će njihovo mišljenje biti ispravno.

Svodi se sve na činjenicu, kako katolici moraju biti itekako svjesni svoje obveze da razlikuju s jedne strane, prosudbe koje su definitivno točne te na kojima treba ustrajati i s druge strane, privatna mišljenja, te kako trebaju biti ništa manje svjesni kako učiniti tu razliku u bilo kojem danom slučaju, jer inače, neće moći izbjeći jednu ili više od jedne od ovih zamki.

Pod ovim naslovom, jedna od Daviesovih najistaknutijih zabluda, koja se ponavlja kad god se za to ukaže prilika, jest pretpostavka kako je svaka prosudba koju učini pojedinac – nasuprot one koju službeno donosi Crkva – jest „privatni sud”, u smislu koji se upotrebljava za opisati načelo po kojem se temelje sva različita očitovanja protestantske „religije”. Najprije se pozabavimo ovom zbrkom, primjetivši sljedeće:

• (I) „privatni sud” jednostavno još je jedan izraz za „mišljenje” [15];

• (II) mišljenje je prosudba koja uistinu nije sigurna, i stoga pod a) barem do neke mjere, a možda i u vrlo velikoj mjeri, podložna je zabludi, [16] te pod b) kao rezultat onoga pod a) nužno je privremena;

• (III) intelekt pojedinca sposoban je, pod određenim uvjetima, donjeti prosudbe koje nisu podložne zabludi, jer unutar dopuštenih granica ljudski je intelekt nepogrešiv. [17]

Tako ova treća točka, iako je čitatelj zasigurno neće nigdje pronaći u Daviesovim spisima, jest zasigurno od najveće važnosti. I ako koji katolik na trenutak razmisli o tome, trebalo bi mu postati potpuno jasno kako je to istina. Ako bi bilo drugačije, katolici ne bi imali ništa zamjeriti protestantima, što nastoje spasiti svoje duše u skladu s vlastitim mišljenjima umjesto po nekom objektivnom mjerilu, jer nezabludivost same Crkve ne bi bila ništa više od našeg mišljenja ako bismo bili skloni zabludjeti u njegovom utvrđivanju. Međutim, razlika između katolika i protestanata je u sljedećem:

• a) katolici mogu sa sigurnošću, na temelju objektivnih kriterija, utvrditi činjenično kako je Crkva nezabludiva i potom u pokornosti slušati njezina naučavanja [18], te niti u jednom trenutku puko mišljenje ne igra nikakvu ulogu u postupku, dok

• b) protestanti drže kako je Sveto pismo božanski objavljeno (to nije moguće dokazati bez Crkve). Oni smatraju da ga treba tumačiti svaki pojedinac za sebe, držeći kako će njihovo mišljenje o njegovom značenju biti dostatno za njihovo spasenje, te kako svako njihovo učinjeno tumačenje njegova značenja (osim kada razuma sumnja ne proizlazi iz teksta), nije ništa više od mišljenja.

I naravno, ova razlika između intelektualnih temelja katolicizma i protestantizma, nužno pretpostavlja, kako naše prepoznavanje Crkve kao onu koju je Bog utemeljio da nas pouči, nije neko puko mišljenje ili privatni sud, već nešto što intelekt može spoznati vlastitim naporima, s nepogrešivom sigurnošću. I jednom kada je to spoznato, kako se intelektu može uskratiti sposobnost, da sa sigurnošću raspozna druge istine na temelju objektivnih i neminovnih dokaza? Te kako je moguće, unaprijed odbaciti bilo kakvu mogućnost, da takove istine mogu uključivati tvrdnju kako Sveta Stolica trenutno nije okupirana od strane legitimnog i katoličkog okupatora? [19]

Sljedeći odlomak, još jednom od strane poznatog američkog obraćenika iz devetnaestog stoljeća dr. Orestesa Brownsona, pišući u iznimno utjecajnom Brownson’s Quarterly Review, objašnjava izvrsno te točke:

“U ovome je zabluda naših prijatelja protestanata. Oni ne raspoznaju razliku između razuma i osobne prosudbe. Razum je zajednički svim ljudima, privatna prosudba poseban je čin pojedinca… U svim predmetima te vrste, postoji kriterij izvjesnosti van pojedinca, a dokazi koji mogu uvjeriti razum svakog čovjeka – predočivi su, te kad su predočeni, uvjeravaju bilo kojeg prosječna čovjeka, osim ako sam nije kriv za suprotno. Privatna prosudba ne zove se tako… jer je to prosudba pojedinca, već zato što je to sud donesen na temelju privatnog pravila ili načela prosuđivanja… Razlika je ovdje dovoljno očita i iz nje možemo zaključiti kako se ništa ne može nazvati ‘osobnim sudom’ što se može izložiti iz razuma ili dokazati iz svjedočanstva.”

(Brownson’s Quarterly Review, listopad 1852., str. 482-3)

Doista, upravo to i jest tvrdnja ovoga pisca […*], kako je to moguće „izložiti iz razuma” i „dokazati iz svjedočanstva”, kako je Saborska crkva [nap. ur. II. vatikanskog sabora*] bitno drugačije društvo od onoga koje je utemeljio naš božanski Spasitelj, te kako su njezine nove sakramentalne formule, u najboljem slučaju dvojbene valjanosti. Ako Davies može opovrgnuti obrazloženje kojim su dr. Coomaraswamy ili ini, uključujući i ovog pisca, izložili ove tvrdnje, neka to učini, i nitko neće biti zahvalniji od nas. Ali, odbijanje načeti tu temu, kao da postoji nešto grješno u upotrebljavanju nečijeg bogomdanog intelekta za primjenu katoličkih načela na konkretnu situaciju – [po Daviesu*] nije dopušten način rasprave. [20] Vrijedno je razmotriti broj „uglednih teologa” koji su na našoj strani glede pitanja mišljenja; ali tamo gdje su činjenice već utvrđene, to je nevažno…

Iz III. poglavlja: The Vacancy of the Holy See

Čuvajte se privatnog suda

“Ali Crkva bi trebala biti svjesna ovoga. Teško bi se moglo ustvrditi, kako je papa izgubio svoju službu, samo zato što je jedan laik, jedan svećenik, jedan biskup ili čak jedan kardinal, izjavili kako je on izgubio svoju službu. (…) Ako su drugi biskupi izjavili kako papa nije krivovjerac i da nije svrgnut, kako bismo onda mi mogli prosuđivati između te dvije strane, osim tako, da svoj vlastiti sud učinimo krajnjim kriterijem o tome tko jest, a tko nije Kristov namjesnik?”

Naravno, ne može se reći kako je papa izgubio svoju službu jer je to rekao neki pojedinac. On bi izgubio svoju službu kad bi upao u krivovjerje. Nije li to već utvrđeno? Daviesova dvosmislena upotreba riječi „zato”, daje mu uporište s kojega može koristiti svoj argument „osobnog suda”, koji je analiziran u prethodnom poglavlju. On zapravo sugerira, kako se ne može biti siguran niti u jednu činjenicu, čak ni u prirodnom poretku, osim ako to ne uči Crkva. Dakle, ako Crkva uči kako krivovjerac ne može biti papa, unatoč tome, Davies ipak to smatra „osobnom prosudbom” te nedopustivim da laik sam sebi kaže: „Dakle, ovaj krivovjerac ne može biti papa.”

Kao što je pokazano, ovo gledište temelji se na pogrešnom razumijevanju onoga što se razumijeva pod „privatni sud” te predstavlja travestiju crkvenog nauka. Razlog zbog kojeg Crkva daje opća pravila te opći nauk, upravo je taj, kako bismo svi mogli koristiti bogomdani razum, primjenjujući ta pravila i učenja na određene situacije kada se pojave… Oni koji kažu kako „krivovjerac ne može biti papa, a ovaj čovjek jest krivovjerac, ipak, moramo pričekati sud Crkve, prije negoli dođemo do zaključka kako on nije papa”, zasigurno ne pokazuju poniznu poslušnost spram nauka Crkve. S druge strane, odbijajući primijeniti njezine smjernice, iskazuju prijezir prema njoj. Činjenica kako bi se breme moglo staviti čak i na neobrazovanog laika, da na vlastito zadovoljstvo, utvrdi nevaljanost određenog navodnog pontifikata, vidljiva je iz bule [Cum Ex Apostolatus] pape Pavla IV.

Sud općeg sabora

Davies potom nastavlja:

“Teološki konsenzus jest kako postoji jedan siguran način na koji bismo mogli znati da je papa svrgnut: opći sabor Crkve morao bi proglasiti kako je to bio slučaj. Pažljivo promotrite – a ovo je prilično složena točka – opći sabor neće ga svrgnuti. On nema takovu ovlast, a Prvi vatikanski sabor zabranio nam je priziv Općem saboru na autoritet pape. Kazna sabora ne bi bila sudska već deklaratorna, jednostavno obavještavajući vjernike, kako je čovjek koji je okupirao Petrovu stolicu, prestao biti papa zbog tvrdokornosti u krivovjerju.”

Zaista? Još jednom, imamo samo Daviesovu riječ za ovo; i još jednom, na Daviesovu riječ se ne može osloniti. Istina je kako su teolozi raspravljali o tome, na koji bi način, čitava Crkva trebala biti obaviještena o upražnjenju Svete Stolice, u situaciji upražnjenja poradi krivovjerja; ali, zasigurno nikada nije postojao konsenzus, u kojemu nitko ne bi mogao znati za upražnjeno mjesto [Svete] Stolice, dok ne bi bila donešena izjava. Za početak, oni koji su uključeni u davanje takove izjave ili u sazivanje sabora na raspravu o tome predmetu, očito bi morali unaprijed znati kako je [Sveta] Stolica upražnjena, jer oni zasigurno ne bi imali ovlasti sazvati i sudjelovati u saboru nad glavom vladajućeg, valjanog pape. No zapravo, iako manje očito, jednako je sigurno kako im ne bi bilo bolje da je već utvrđeno da je [Sveta] Stolica upražnjena jer, kako jasno kaže Zakonik kanonskog prava iz 1917. godine, nemoguće je imati opći sabor bez pape. [13] Kanon 222 glasi kako slijedi:

• (I) ne može biti Općeg sabora, ako nije sazvan od Rimskog Prvosvećenika;

• (II) pripada istomu Rimskom Prvosvećeniku, da Općemu saboru predsjeda osobno ili po drugima, da označi i odredi raspravne predmete i poslovni red, da sam Sabor premjesti drugamo, obustavi, raspusti i odobri njegove zaključke.

Davies nam dalje govori, kako Opći sabor ne bi svrgnuo „papu” budući da on nema takove ovlasti te, kako nam „Prvi vatikanski sabor zabranjuje žalbu Općem saboru na autoritet pape.” U stvarnosti, priziv na autoritet pape Općem saboru, zabranio je još 1460. godine papa Pijo II. u svojoj buli Execrabilis; ali unatoč tome, teško je vidjeti relevantnost ovoga, budući da dotični čovjek, kao što je Davies već prihvatio, uopće ne bi bio papa, jer bi se njegov gubitak službe dogodio automatski… [nap.a. autor članka misli na priziv koji bi se uložio saboru, na neku od papinskih presuda, gdje bi uloga sabora bila ispraviti papu. Zakonik kanonskog prava (1917.) određuje kako takav priziv nije dopušten (kan. 228., čl. 2.)*]

Izvor: https://novusordowatch.org/2015/12/sede-private-judgment/

Bilješke II. poglavlja

[15] „Postoji pet stanja uma, obzirom na njegovo stjecanje istine”, izvještava nas o. J.S. Hickey u svojoj Summula Philosophiae Scholasticae, sv. I., br. 159, „naime: neznanje, sumnja, sumnjičavost, mišljenje i izvjesnost.” A „objektivni dokaz jest krajnji kriterij istine i motiv izvjesnosti.” (ibid., br. 258) Riječ „dokaz” ovdje ne označava zbir sugestivnih indikacija, već prije kvalitetu evidentnosti – onoga što je očigledno. No, privatna prosudba jest intelektualni čin kojim se daje pristanak na prijedlog, barem privremeni, u nedostatku tog motiva izvjesnosti. Ili, kako je to rekao utjecajni američki pisac iz devetnaestog stoljeća dr. Orestes Brownson: „Privatna prosudba postoji samo onda, kada predmeti koji se prosuđuju, leže van dosega razuma te kada njeno načelo nije zajednički razum čovječanstva, niti katolički ili javni autoritet, već maštovitost, hir, predrasuda ili idiosinkracija pojedinca koji ga oblikuje.” (Brownson’s Quarterly Review, listopad 1851.; Brownson’s Works, sv. I., str. 347) Stoga niti jedno od ovih „načela”, koje je spomenuo dr. Brownson, nije sposobno stvoriti čvršći pristanak od onog što je „mišljenje”.

[16] Skolastički filozofi razlikuju mišljenje od izvjesnosti po prisutnosti određenog stupnja formido errandi – straha da bi netko mogao zabludjeti.

[17] „Intelekt je per se nepogrešiv, iako per accidens može zabludjeti… (premda samo tamo gdje nedostaju dokazi.)” (o. Hickey: op. cit., sv. I., br. 184)

[18] Krepost vjere po kojoj nedvojbeno vjerujemo u sve ono što nam Crkva daje za vjerovati kao božanski objavljeno, nije puki logički zaključak utemeljen na dokazima vjerodostojnosti Crkve, jer to je nadnaravna i ulivena sigurnost. No, stjecanje nadnaravne vjere od strane onoga koji ju već ne posjeduje, obično pretpostavlja prethodno prepoznavanje (s istinskom sigurnošću), uobičajenim prirodnim procesom razuma, kako je Bog doista utemeljio Crkvu kao svoju nepogrješivu glasnogovornicu na zemlji. Uobičajeni tijek apologetike kojim se Crkva služi kako bi ljude vodila do čina vjere, utvrđuje se po uvjerljivim te argumentirano sigurnim zaključcima, koje će milost kasnije učiniti nadnaravno sigurnima. „Prije prihvaćanja vjere, razum može i mora sa sigurnošću spoznati (osim činjenice objave) motive vjerodostojnosti.” (Denzinger: Index Systematicus, I, D.)

[19] Ipak, čak i ako se to ne može znati s nepogrešivom sigurnošću te ako je to samo mišljenje, nemoguće ga je odmah odbaciti kao nedostojno razmatranja bez da se odvažu dokazi koji idu u njegovu korist.

Bilješke III. poglavlja

[13] Zapravo, to je bio slučaj mnogo dulje od ovoga, jer, kao što je papa sveti Grgur VII. izjavio u godini 1076.: „Nijedan sabor ne može se zvati općim bez zapovijedi pape” – vidi msgr. kardinal Baronius: Annales, sv. XI. (str. 424 u mletačkom izdanju iz 1705. godine). Evidentno ovo pravilo nije bilo novo u jedanaestom stoljeću te postoji svaki razlog za pretpostavku kako je ili apostolskog ili božanskog podrijetla.