Urednička napomena: prije nego što započnete čitati ovaj tekst, potrebno je napomenuti slijedeće: kako bi tekst bio lakše čitljiv i dosljedan, učinjenjene su manje uredničke prilagodbe. U slučaju dodatnih uredničkih intervencija ili pojašnjenja, naznačiti ćemo to na slijedeći način [tekst*].

Ovaj neslužbeni prijevod napravljen je uz dopuštenje The WM Review-a, koji ipak ne može jamčiti za njegovu točnost.

Bilješke urednika:

U epilogu svog klasičnog djela iz ekleziologije, kardinal Louis Billot daje svoje tumačenje sedam crkava i sedam anđela na početku [knjige] Otkrivenja. Ovakva vrsta koncepta danas je raširena, no često se pripisuje privatnim objavama umjesto ozbiljnim teolozima.

Prema Billotovom tumačenju, sedam crkava predstavlja sedam razdoblja same Crkve.

Billot je napisao da je sadašnje doba, ono u kojem sada živimo, peto razdoblje predstavljeno Crkvom iz Sarda.

Evo cijelog odlomka:

„I anđelu Crkve u Sardu napiši: Ovako govori onaj, koji ima sedam Duhova Božjih i sedam zvijezda: Znam tvoja djela; imaš ime da si živ, a mrtav si.

Budi budan i utvrđuj ostalo, što hoće da umre; jer ne nađoh tvojih djela savršenih pred Bogom svojim.

Sjeti se dakle, kako si primio i čuo, i drži i čini pokoru! Ako li ne budeš bdio, doći ću [na tebe] kao tat, i nećeš znati, u koji ću čas doći na tebe.

Ali imaš malo imenâ u Sardu, koja ne oskvrniše svojih haljina, i hodit će sa mnom u bijelima, jer su dostojni.

Tko pobijedi, on će se obući u haljine bijele, i neću izbrisati imena njegova iz knjige života, i priznat ću ime njegovo pred Ocem svojim i pred anđelima njegovim.

Tko ima uši, neka čuje, što govori Duh crkvama.”

(Otk 3, 1-6)

Ovaj se govor čini vrlo prikladnim za naše vrijeme. Na primjer:

“znam tvoja djela; imaš ime da si živ, a mrtav si.”

• mnogi ljudi koji govore da su katolici, a zapravo su napustili Crkvu;
• mnogi koji tvrde da su dobri ljudi, ali koji na društvenoj razini teže za teškim grijehom.

„ne nađoh tvojih djela savršenih pred Bogom svojim.”

• manjak kreposti u svijetu, uključujući i među katolicima.

„sjeti se dakle, kako si primio i čuo.”

• nužnost da se čvrsto držimo predaje (tradicije) i onoga što smo primili (sječajući se opomene svetog Pavla Galaćanima).

„drži i čini pokoru! Ako li ne budeš bdio, doći ću [na tebe] kao tat, i nećeš znati, u koji ću čas doći na tebe.”

• nužnost pokore i žrtve, kako je nanovo zatraženo u Fatimi.

„Ali imaš malo imenâ u Sardu, koja ne oskvrniše svojih haljina.”

• zastrašujuće mali broj katolika koji su ostali u svijetu.

Billot vjerovaše da njegovo tumačenje treba ohrabriti katolike, pokazujući da obnova Crkve se nalazi pred nama u šestom i sedmom razdoblju – premda s daljnjim kušnjama na tom putu.

Usred te pustoši nalazimo opomenu [koja se može usvojiti kao misija i geslo:*]

„Budi budan i utvrđuj ostalo, što hoće da umre.”

Želimo pomoći katolicima da očuvaju vjeru u najgoroj krizi u povijesti Crkve, tako što ćemo prenijeti ispravne misli onima koji su na rubu gubitka vjere i odlaska u krivovjerje, raskol ili otpadištvo.

Želimo ojačati ono što je preostalo od Crkve, za sebe, naše voljene te za svakoga tko naiđe na rimskog katolika.

Sedam crkava Otkrivenja

Kardinal Louis Billot

Epilog iz djela “O Crkvi Kristovoj” (eng. On the Church of Christ), str. 156-162

Otkrivenje spominje sedam crkava Azije za koje je Ivanu bilo zapovjeđeno da im piše, kako bi im prenio poruke spasenja.

Nadalje, tih sedam crkava simboliziraju sedam razdoblja ili doba u stanju sveopće Crkve, od Gospodinova Uzašašća do njegova drugog dolaska. Također, nose mistična imena, kojima su proročanski označene karakteristične osobine svakog razdoblja.

Prva crkva: Efez

Prva je Crkva u Efezu (2, 1-7). Efez na grčkom znači „pobuda” ili početak izlaska i težnja prema cilju.

Ovo je prikladno za apostolsko doba, kada su, nakon što su apostoli primili Duha Svetoga u snažnom naletu, posvuda propovijedali, dok je Gospodin surađivao s njima i potvrđivao riječ znakovima koji su je pratili.

Pismo opomene također je prikladno za ovo doba jer se odnosi na lažne apostole koje često spominje Pavao, te na sektu nikolaita, koja je potekla od jednog od prvih sedam đakona, koja bješe najraniji izvor nečiste gnoze. 1

Druga crkva: Smirna

Druga je Crkva u Smirni (2, 8-11). Naime, Σμύρνα (Smnrna) isto je što i smirna, te označava doba u kojem su se, zbog surovosti progonstava i najveće gorčine nevolja, ispunile proročke riječi o Crkvi:

„Tada mi ruke pokapa smirna, niz prste mi poteče smirna na držak prijevornice.” (Pj 5,5)

Stoga, Crkvi u Smirni Duh značajno govori:

„Gle, đavao će neke od vas baciti u tamnicu, da se iskušate, i imat ćete nevolju deset dana.”

jasno označavajući deset općih progonstava.

Treća crkva: Pergam

Treća je Crkva u Pergamu (2,12-17). Pergam bješe grad poznat u svjetovnim spisima, odakle pergament također potječe, kako svojim podrijetlom tako i imenom.

Štoviše, kada čujete za pergament, vaša misao odmah se okreće pisanju knjiga i raspravama koje se rješavaju perom.

Stoga, Crkva u Pergamu predstavlja treće radzoblje, ono svetih otaca i naučitelja. Kada su krvavi progoni prestali pod Konstantinom, gle, velika krivovjerja bila su oslobođena s prijestolja Sotonina: ona arijevaca, manihejaca, pelagijevaca, nestorijanaca itd.

Kao odgovor na to, Bog je podigao velike ljude dostojne vječnog spomena kako bi branili istinu: Atanazija, Bazilija, Grgura Nazijanskog, Ambrozija, Jeronima, Augustina, dva Ćirila i mnoge druge, koji su svojim spisima uvelike osvijetlili katoličku vjeru. Tako je treće doba s pravom predstavljeno Pergamom.

Također, prikladno je da se upozorenje upućeno anđelu ove Crkve odnosi na nekoga tko je, iako hvaljen zbog svoje postojanosti u vjeri, i dalje stalno izložen velikim opasnostima, jer prebiva „gdje je prijestolje sotonino” te je sa svih strana okružen doktrinama krivovjeraca. 2

Četvrta Crkva: Tijatira

Nakon Crkve u Pergamu, na četvrtom mjestu dolazi Tijatira (2,18-29).

Sada, Θυάτιρος ili Θυατείροι znači „sjaj trijumfa” i „svečana raskoš”, izvedeno iz Θυάς, Θυάδος, pojma koji se izvorno odnosio na proslave u čast Bakha, a kasnije prenesen da označava bilo kakvu vrstu svečanosti ili trijumfalne procesije.

Stoga Crkva u Tijatiri predstavlja četvrto doba, koje započeše s Karlom Velikim i uspostavom Svetog Rimskog Carstva, čije se trajanje mjerilo tisućljećem (od godine 800. do 1800.).

Doista, uspostava Svetog Rimskog Carstva označila je podređenost svjetovnog grada duhovnome, posluživši kao kruna za društvenu organizaciju kraljevstva našega Gospodina Isusa Krista, o kojemu je Izaija prorokovao:

„Ustani, svijetli se! Jer je došla svjetlost tvoja. Slava Gospodnja sja nad tobom. […] Narodi putuju k svijetlu tvojemu i kraljevi k sjaju, koje sja nad tobom. […] I sisat ćeš mlijeko narodâ i hranit ćeš se na prsima kraljeva. Spoznat ćeš da sam ja, Gospod, izbavitelj tvoj, i otkupitelj tvoj jaki Bog Jakovljev.”

(Iz 60, 1, 3, 16)

Tako, u ovom dobu postoji svečanost i sjaj trijumfa, kojima odgovaraju i svi drugi aspekti koji pripadaju toj epohi. 3

Ipak, postoji i mnogo zla, jer tajna bezakonja uvijek djeluje, i dokle god traje ovaj sadanji život, trijumf je samo na način primjeren Crkvi koja je još uvijek vojujuća na zemlji. Prema tome, pod slikom Izabele, prorokovani su strašni raskoli i krivovjerja koja će opustošiti grad Božji čak i u ovom dobu, poput:

• raskola Grka u jedanaestom stoljeću;
• krivovjerja albigeneza u trinaestom stoljeću
• i osobito bezbožnost protestanata u šesnaestom stoljeću, od kada su poslovi kršćanskog carstva počeli opadati, i malo-pomalo, neprimjetno, pripremana je era Revolucije.

Peta crkva: Sard

Sada je, dakle, Tijatira završila i peta crkva koja je u Sardu (3, 1-6), naslijedila ju je.

Sard je doista, onaj slavni grad Lidije u kojem je vladao Krez. Podsjeća na obilje zlata i srebra, na srca uronjena u bogatstva ovoga svijeta, na raskoš i određeno materijalno blagostanje.

Stoga, čini se da su predmeti vezani uz vrijeme ove crkve u opadajućem stanju. Posvuda je otpadištvo, napuštanje, te dok mnogi otpadaju od vjere, malo je onih koji ostaju vjerni Kristu:

„Ali imaš malo imenâ u Sardu, koja ne oskvrniše svojih haljina.”

I opet:

„Imaš ime da si živ, a mrtav si.”

Ime da si živ, ime znanja, ime slobode, ime civilizacije, ime napretka, a ti mrtav si, sjedeći u tami i sjeni smrti, zbog odbačenog svjetla života, koje jest Krist Gospodin. Stoga, govori se anđelu ove Crkve:

„Budi budan i utvrđuj ostalo, što hoće da umre.”

I posebno ga se potiče da ostane postojan u nauku koji su prenijeli sveti apostoli, ne odstupajući od smisla, (pod krinkom i imenom višeg razumijevanja), kojeg su držali Oci:

„Sjeti se dakle, kako si primio i čuo, i drži i čini pokoru!”

Ove se stvari doista odnose na peto doba. Ali svjetlije stvari tek slijede.

Šesta crkva: Filadelfija

Doista, nakon Crkve u Sardu dolazi šesta, ona Filadelfije (3, 7-13).

I što god se kaže o njoj sve je pozitivno, osobito zbog događaja od najveće važnosti, doista izvanrednog i prilično jedinstvenog među svim sudbinama povijesti od početka do danas, a to jest: obraćenje punine Židova, i njihov ulazak u Crkvu pogana, kako bi od dvaju naroda, koja su nekoć bila razdvojena pregradnim zidom, naposljetku bio stvoren jedan narod koji služi Kristu.

Na taj će način Jakov biti pomiren s Ezavom, a Izak s Jišmaelom, kao što Apostol proreče da će se jednog dana dogoditi (Rimljanima 11, 25-32). Stoga, ovu se Crkvu naziva „Filadelfija,” što se prevodi kao „bratska ljubav” ili „pomirenje braće.”

„I anđelu crkve u Filadelfiji napiši […] Evo dajem one iz sinagoge sotonine, koji govore, da su Židovi, a nijesu, nego lažu; evo ću ih učiniti, da dođu i da se poklone pred nogama tvojima, i da poznadu, da te [ja] ljubim.”

I tada će se također ispuniti ono što Apostol proreče u Rimljanima (11,12):

„A ako je pad njihov postao bogatstvo svijetu, i gubitak njihov bogatstvo neznabošcima, koliko onda više njihov puni broj! […]

Jer ako je odbačenje njihovo izmirenje svijeta, što će istom biti [njihovo] primanje, negoli život od mrtvih?”

(Rim 11, 12.15)

U to vrijeme, stoga, možemo očekivati čudesno širenje kršćanskog života diljem svijeta i značajnu pobjedu Krista i Crkve nad pokorenom Revolucijom.

Kažem „pokorenom,” a ne „uništenom,” jer će se ona u međuvremenu obnoviti s novom snagom, i, zapaljena još većim bijesom, opasat će se pod Sotonom, svojim vođom, za konačnu borbu, posljednji sukob protiv Krista, suparnika.

Zbog toga je anđelu Crkve u Filadelfiji na kraju upućeno upozorenje da je blizu čas kušnje, „koji će doći na sav svijet, da iskuša one, koji stanuju na zemlji.”

Sedma crkva: Laodiceja

Tako ostaje sedma i posljednja Crkva, ona Laodiceje (3, 14-22). Laodiceja znači λαῶν δίκη, to jest, „sud naroda”, što svojim imenom označava vrijeme dovršenja svijeta, kada će Krist doći na oblacima nebeskim da sudi živima i mrtvima.

Nalazimo se u petom razdoblju, onom Sarda

Ovo su, dragi čitatelju, stvari o sedam Crkava Otkrivenja ili sedam doba Kristove Crkve, koje ti možda neće izgledati nemogućima.

Iz ovoga bi također slijedilo da smo sada u petom dobu: dobu, tvrdim, napuštanja, otpadništva i liberalizma, smještenom između Tijatira i Filadelfije, između kraja Svetog Rimskog Carstva i one obnove koju Apostol nije oklijevao usporediti sa „životom od mrtvih” (Rim 11,15)

Neka naše tumačenje ne odstupa od istine! Jer ono bi donijelo nadu, usred sadašnjih zala koja trpimo — doista toliko brojnih i velikih — u buduću obnovu i (ako mi je dopuštena ta riječ) kontrarevoluciju.

Bez obzira na egzegetski značaj predloženog izlaganja i njegove primjene na naše vrijeme, barem se s sa sigurnošću ovo može ustvrditi da: već sada se pojavljuje svojevrsno predskazanje boljeg stanja stvari u tome što, oni koji danas drže vodstvo u političkim ili ekonomskim znanostima, sve više i više iz dana u dan priznaju i to bez poteškoća, koliko je rad Revolucije bio poguban, koliko su smrtonosni plodovi „slobode” — pri čemu mislim na „liberalnu” ili razuzdanu slobodu; slobodu društvenog ugovora, slobodu ideologa iz 1789. godine.

Plodovi revolucije i liberalizma

Ti ideolozi, naravno, nisu oklijevali proglasiti kako je jedini uzrok javne nesreće i propasti vlada neznanje ili prezir prema pravima čovjeka, od kojih je prvo, kako su rekli, sloboda, nužno popraćena jednakošću i bratstvom. 4

O lakomislenosti! O ispraznosti! O ludosti! I zasigurno…

• …njihova sloboda svršila je u despotizmu, gorem od bilo kojeg barbarstva, moćnih nad slabima;
• …njihova jednakost, u sve većem mnoštvu proletera s jedne strane i sve više prevladavajućoj oligarhiji milijunaša s druge strane;
• …njihovo bratstvo naposljetku, u vrenju unutarnjih podjela raspršenih posvuda i neugasivoj mržnji klase prema klasi. 5

Niti su te stvari skrivene od pronicljivih umova našeg vremena. Doista, mnogi umovi još uvijek ostaju na površini, još ne opažajući suštinski karakter Revolucije, koji jest sotonski.

No, postoje i oni koji dublje istražuju načelo i jasno razumiju da „vjersko pitanje leži u osnovi svih drugih trenutnih nemira;” da je pošast političkog i ekonomskog liberalizma proizašla iz ateističkog i antikršćanskog liberalizma o kojem smo iznad govorili; naposljetku, da se društveni poredak ne može čvrsto uspostaviti, osim ako Crkva ne preuzme upravljanje društvenim pitanjima.

Nada u obnovu

Nadamo se stoga da će, uz pomoć božanske milosti, ovo sjeme sazreti, da će ti principi, prepoznati u teoriji, postati temelj obnove.

Ovu obnovu zazivamo sa svim željama svoga srca, znajući da pod poganskim zakonodavstvom pod kojim sada živimo još uvijek mogu postojati kršćanski pojedinci, ali ne može postojati istinski kršćansko društvo.

U tome, dakle, u potpunosti tražimo kraljevstvo Božje i njegovu pravednost, premda ne odbijamo druge stvari koje se mogu nadodati, niti smo nesvjesni da, iz zdravog utjecaja Crkve, možemo primiti ono što je zapisano o pobožnosti, da je „korisna za sve, jer ima obećanje života sadašnjega i budućega” (1Tim 4,8).

Izvor: https://www.wmreview.org/p/billot-seven-ages

Bilješke:

1.

“Anđelu Crkve u Efezu napiši: […] znam tvoja djela i trud tvoj […] i iskušao si one, koji govore, da su apostoli, a nijesu, i našao si ih kao lašce […] Ali ovo imaš, što mrziš na djela Nikolaita, na koja i ja mrzim.”

2.

„I anđelu crkve u Pergamu napiši: […] znam gdje stanuješ, gdje je prijestolje sotonino; i držiš ime moje, i nijesi se odrekao vjere u mene” itd.

3.

„I anđelu crkve u Tijatiri napiši: […] znam tvoja djela, i ljubav i vjeru i službu i strpljivost tvoju, i tvoja posljednja djela, kojih ima više od prvih” itd.

4.

„Pošto su predstavnici francuskog naroda, okupljeni u Nacionalnoj skupštini, spoznali da neznanje, zaborav i nepoštovanje ljudskih prava jesu jedini uzroci javne nesreće i propasti vlada, odlučili su da prirodna, neotuđiva i sveta prava čovjeka…

Članak 1. Ljudi se rađaju i ostaju slobodni i ravnopravni…”

(Deklaracija o pravima čovjeka, 1789.)

5.

„Što predstavljaju sloboda rada, trgovine i vlasništva u ekonomskom životu, ako ne puštanje na slobodu svake pohlepnosti protiv sve slabosti ili, riječima jednog publicista, sloboda kojih čovjek uživa u šumi?…

Što se sve postiglo svim tim lijepim teorijama? Umovi nikada nisu bili nemirniji, narodi nikad nezadovoljniji, svi uvijeti nikada nesigurniji.”

Je li to politička sloboda koja je osvojena? Polovina građana suprotstavlja se svemu što druga polovica smatra pravom.

Je li to jednakost? Nikada nije bilo toliko proletera, niti toliko velikih milijunaša.

Je li to bratstvo? Nikada nije bilo toliko sebičnosti, toliko podjela, tolike uzavrelosti klasnog sukoba …”

(De La Tour-du-Pin, Prema kršćanskom socijalnom poretku (eng. Towards a Christian Social Order), III, § 1)