Urednička napomena: prije nego što započnete čitati ovaj tekst, potrebno je napomenuti slijedeće: kako bi tekst bio lakše čitljiv i dosljedan, učinjenjene su manje uredničke prilagodbe. U slučaju dodatnih uredničkih intervencija ili pojašnjenja, naznačiti ćemo to na slijedeći način [tekst*].

Dok određeni samozvani „tradicionalisti” i „pravi katolici” trenutno guraju privlačnu i pogodnu, ali krajnje lažnu i katastrofalnu zamisao, kako je Katolička crkva u svojoj povijesti imala pape koji su bili krivovjerci, ali i dalje valjani pape, mi u [Rimskom katoliku*] volimo ići putem stvarnog crkvenog nauka i provjerljivih činjenica. […*]

Nažalost, za [one*] koji vjeruju kako papa može biti krivovjerac te i dalje ostati poglavar Katoličke crkve, to se pitanje doista pojavilo na Prvom vatikanskom saboru, koji je 1870. definirao dogmu o papinskoj nezabludivosti. Na konferenciji održanoj po njegovu povratku sa Sabora, nadbiskup John Baptist Purcell iz Cincinnatija, rekao je sljedeće […*]:

„Pitanje je također bio postavio jedan kardinal: ‘Što treba činiti s papom ako bi postao krivovjerac?’ Odgovoreno je, kako nikada nije bilo takovog slučaja; biskupski sabor mogao bi ga svrgnuti zbog krivovjerja, jer od trenutka kada on postane krivovjerac on nije poglavar ili čak štoviše, član Crkve. Crkva ga ni na trenutak ne bi bila obavezna slušati kada započne naučavati doktrinu, za koju Crkva zna da je lažna doktrina, a on bi prestao biti papa, budući da bi bio svrgnut od samoga Boga.

Ako bi papa, na primjer, rekao kako je vjerovati u Boga pogrješno, ne biste bili obavezni vjerovati mu, ili kad bi zanijekao ostatak Vjerovanja: ‘Vjerujem u Krista’, itd. Pretpostavka je štetna za Svetog Oca u samoj zamisli, ali služi da vam pokaže puninu s kojom je predmet razmatran te kako se dobro promišljalo o svakoj mogućnosti. Ako zaniječe bilo koju dogmu Crkve, koju drži svaki istinski vjernik, on nije ništa veći papa nego što smo to vi ili ja. I stoga, u pogledu ovoga, dogma o nezabludivosti bezvrijedna je u predmetu vremenitog upravljanja ili pokrića za krivovjerje.”

(nadbiskup John. B. Purcell, citiran u vlč. James J. McGovern: Life and Life Work of Pope Leo XIII. [Chicago, IL: Allied Printing, 1903], str. 241; imprimatur nadbiskup čikaški James Quigley)

[…*] Zgoda s Prvog vatikanskog sabora koju je ispričao nadbiskup Purcell samo je najnovije otkriće pridodano brdu dokaza za sedevakantizam. […*] Navesti ćemo glavne točke iz nadbiskupova izvješća, kako se ne bi prešutjele, te dodati neke napomene za pojašnjenje u nastavku.

Prema odgovoru danom na upit kardinala na Prvom vatikanskom saboru, kako prenosi nadbiskup Purcell:

• niti jedan papa nikada nije bio krivovjerac

• kada bi papa postao očiti krivovjerac, odmah bi prestao biti papa jer bi prestao biti članom Crkve

• ne bi ga svrgnula Crkva, koja nema ovlasti nad papom, već sam Bog, koji je članstvo u Crkvi učinio ovisnim o ispovijedanju prave vjere, o čemu ovisi jedinstvo Crkve (vidi encikliku Mystici Corporis, br. 22, pape Pija XII.)

• biskupi Crkve mogli bi proglasiti kako se prethodni papa sam svrgnuo – što bi im omogućilo da uklone onoga koji nije papa

• sama zamisao krivovjernog pape, koji unatoč tome ostaje papa, „štetna” je za papinstvo, a time i za katoličku dogmu.

[…*] Obzirom kako znamo da ima mnogo skeptika, prilažemo sliku stranice s koje je ovaj izvadak obraćanja nadbiskupa Purcella uzet (kliknite na sliku za uvećanje) – neka nitko ne kaže kako smo to izmislili ili da nismo provjerili naše izvore:

Naglasimo još jednom kako su, kao što ovo svjedočanstvo potvrđuje, oci Prvoga vatikanskog sabora, nakon opsežnog ispitivanja, istraživanja i rasprave, zaključili kako niti jedan papa nikada nije bio krivovjerac – niti Liberije, niti Honorije I., niti Stjepan VII., niti Nikola I., niti Ivan XII., niti Ivan XXII., niti bilo koje drugo ime koje se obično spominje u svezi s optužbom za „papinsko krivovjerje”. Ovo je Tradicija Crkve i svatko tko sebe naziva „tradicionalistom” ili „tradicionalnim katolikom”, trebao bi doista razmisliti o tome da ju nasljeduje.

Međutim, što su oci Prvog vatikanskog sabora znali o papinstvu ili katoličkoj povijesti, zar ne? […*] [Prva premisa ljudi*] u svim argumentacijama jest kako je sedevakantizam pogrješan, a sve ostalo mora biti u skladu s ovom dogmom svih dogmi ma koliko ishod bio neistinit ili nerazuman. Nažalost, ovo je vrlo čest simptom ovih dana: argumentacija koja je vođena unaprijed stvorenim i željenim zaključkom. Ovo nije način da se dođe do istine, već zapravo, izokreće potragu za istinom naglavačke, budući da nije ništa više od pametnog načina da se opravda ono što netko želi da bude istinitim. Mi u [Rimskom katoliku*] znamo o čemu govorimo: svi smo mi u nekom trenutku bili Novus Ordo i obraćenici na sedisvakantističko stajalište. Svi mi. Nije lako priznati kako je netko pogriješio ili bio obmanut, ali je nužno.

Jedno vrlo važno razmatranje, koje obično zaboravljaju oni, koji radosno guraju misao kako papa može biti krivovjerac, te i dalje ostati papa jest, kako bi takav scenarij značio kraj jedinstva Crkve, jednog od bitnih obilježja njezina božanskog ustava, te jer bi to značilo, kako članom Crkve – zapravo njezinim poglavarom – bi mogao biti netko tko bi ispovijedao drukčiju vjeru od one Katoličke crkve. Drugim riječima, Crkva ne bila jedna u vjeri. No, to je krivovjerje [jer*]: „jedno tijelo i jedan duh, kao što ste i pozvani u jednoj nadi zvanja svojega. Jedan Gospodin, jedna vjera, jedno krštenje” (Ef 4, 4-5); „Kada je božanski Utemeljitelj odredio kako Crkva treba biti jedna u vjeri, u upravljanju i u zajedništvu, izabrao je Petra i njegove nasljednike, takoreći, kao načelo i središte toga jedinstva” (Enciklika Satis Cognitum, br. 15, pape Lava XIII.). […*]

Stoga, još jednom, pravo je istraživanje poduprlo sedisvakantističko stajalište. Nasljedujte [i dalje*], lažne, ne-sedevakantističke „tradicionaliste” te njihove propagande medije – na vlastitu odgovornost.

Izvor: https://novusordowatch.org/2015/04/heretical-popes-first-vatican-council/