Urednička napomena: prije nego što započnete čitati ovaj tekst, potrebno je napomenuti slijedeće: kako bi tekst bio lakše čitljiv i dosljedan, učinjenjene su manje uredničke prilagodbe. U slučaju dodatnih uredničkih intervencija ili pojašnjenja, naznačiti ćemo to na slijedeći način [tekst*].

Ovaj neslužbeni prijevod napravljen je uz dopuštenje The WM Review-a, koji ipak ne može jamčiti za njegovu točnost.

Komentar urednika članka:

U čast svetoga Ignacija Lojolskog, velikog sveca iz vremena protureformacije te utemeljitelja Družbe Isusove, objavljujemo donji ulomak iz Duhovnih vježbi svetog Ignacija – s komentarom (1939.) [eng. The Spiritual Exercises of St Ignatius – With a Commentary) o. Alojzija Ambruzzia. Poslije toga teksta, također smo uključili i izvorna pravila svetog Ignacija, temeljena na prijevodu o. Eldera Mullana (1914.).

Pažljivo čitajte ove nepomene te nemojte pogriješiti glede naše namjere. Ova pravila i komentare ne predstavljamo kao ohrabrenje za prihvaćanje Novus Ordo revolucije. Na drugomu mjestu već smo ustvrdili kako je to nemoguće te na drugim osnovama, utvrdili kako reforma i revolucija nisu potekle od Katoličke crkve.

Ovo je još samo jedan dokaz za isto: nemoguće je održati dolje opisan stav u odnosu na pretsaborsku Crkvu te spram onih koji prisvajaju vlast u postsaborskom razdoblju.

Molimo se za uzvišenje naše Svete Majke Crkve.

Sveti Ignacije Lojolski – moli za nas!

o. Alojzije Ambruzzi S.J. – počivaj u miru Božjem.

Komentar o. Alojzija Ambruzzia

Iz ponora ništavila iz kojega smo izašli, žurimo preko opasnog i burnog oceana prema obali vječnosti. Duhovne vježbe pomažu nam da popravimo lađu naše duše, da ju pripremimo, opravimo svim potrepštinama i prikladnostima, te ju zatim usmjerimo u pravcu lađe koja vije zastavu križa, i ima Kristova namjesnika za kormilom.

Međutim, kako nikada ne bismo izgubili iz vida božanski admiralski brod te doživjeli jadan brodolom, potrebna nam je karta koja jasno i točno označava stijene, pokazuje pličine te nas upozorava na poprečne struje i lažna svjetla. Sveti Ignacije daje nam takvu kartu na kraju Vježbi, u obliku nekoliko jednostavnih i praktičnih pravila koje on naziva „Pravila da istinski osjećamo, kao što bismo trebali, u vojujućoj Crkvi”. Izostavljajući nekoliko točaka koje se bave posebnim potrebama i zabludama svečeva vremena, ova pravila ocrtavaju stav uma koji katolik uvijek treba zauzimati u pitanjima vjere, poslušnosti crkvenom autoritetu te pobožnog života i pobožnosti.

I. O vjeri

„Kako bismo uvijek ostali pri istini, treba da za ono što nam se čini bijelim uvijek smatramo i vjerujemo kako je crno ako tako izrekne crkvena hijerarhija, u tvrdoj vjeri da je između Krista, našega Gospodina, Zaručnika, i svete Crkve, Zaručnice Njegove, isti Duh, koji nama ravna i upravlja na spasenje naših duša. Po istom, naime, Duhu i našemu Gospodinu, koji je dao Deset zapovijedi, upravlja se i ravna sveta naša Mati Crkva.”

Pravilo postavlja narav našega pristanka na nauk Crkve, njegove temelje i cilj. Pristanak treba biti voljan i svesrdan. Onoga trenutka kad Crkva progovori, svako oklijevanje mora prestati. Prihvaćamo njezino učenje kao istinito, iako naša osjetila i naš intelekt ukazuju na suprotno. Sveti Ignacije govori o Crkvi kao o hijerarhijskoj, kojoj dugujemo potpunu pokornost u pitanjima vjere, uključujući, to jest, ne samo vrhovnog i nezabludivog učitelja – papu, već i sve biskupe, koji rame uz rame s Vrhovnim Pastirom te u podložnosti njemu – upravljaju različitim biskupijama na koje je Crkva podijeljena, svaki od njih boraveći u vlastitoj biskupiji, kao jedini božanski postavljeni učitelj vjere i morala.

Bilo bi potpuno protivno duhu sveca pretpostaviti kako davanju neupitnog pristanka nauku Crkve, treba prethoditi svečana doktrinarna definicija od strane pape ili sveopće Crkve. Jasna i konačna izjava nadležnog crkvenog autoriteta – bilo pape izravno ili preko bilo koje rimske kongregacije, pa čak i dijacezanskog biskupa – jest sve ono što dobar katolik traži. To ne znači kako se razlikovanje ne smije praviti između različitih proglasa i propisa Crkve, između onoga što je apsolutno i neopozivo definirano te onoga što nije takve naravi. Ali, odbiti pristanak na ono što crkveni autoritet naučava, ili dovesti u pitanje njegovu istinitost zato što to nije dogma, značilo bi, osim ako se pojave ozbiljni i teški razlozi za sumnju, odbaciti poruku koja ima za cilj biti božanskom, a koju nam prenosi glasnik za kojega znamo da je božanski postavljen. Bilo bi to učiniti naše vlastito mišljenje pravilom što vjerovati a što ne, te tako uništiti sam temelje katoličke vjere.

Katolik nikada ne bi smio biti onaj koji svodi na najmanju moguću mjeru pitanja vjere.

Time bi pokazao posvemašnji nedostatak povjerenja u Crkvu i Krista. Temelji naše vjere predlažu nam posve drugačiji stav uma. “Crkva je“, kaže sveti Ignacije, “Zaručnica Krista, Gospodina našega. Između Krista, našega Gospodina, Zaručnika, i Crkve, Zaručnice Njegove, jedan je i isti Duh. Taj isti Duh i Gospodin koji nam dade Deset zapovijedi, upravlja nas i ravna preko Crkve. I naposljetku, Crkva jest naša Sveta Majka. Vjerovati u nju, dakle, trebala bi biti naša radost i naša sreća.“

Ne bismo niti smjeli misliti, kako spremnost na bespogovorno vjerovanje svemu što Crkva naučava bi moglo, na bilo koji način, priječiti našu intelektualnu slobodu ili suziti naše područje znanja ili istraživanja. Ta misao jest nažalost, u pozadini mnogih katoličkih umova. Koliko drugačije sveti Ignacije gleda na čitavi predmet! Za njega „treba da za ono što nam se čini bijelim uvijek smatramo i vjerujemo kako je crno ako tako izrekne crkvena hijerarhija” znači „uvijek ostati pri istini”. Nitko tko temelji svoju vjeru na čvrstim temeljima koje je dao svetac, ne može na ovu tvrdnju gledati kao na puko pobožno pretjerivanje. Crkva danas, kao i u vrijeme svetoga Pavla jest: „stup i tvrđava istine” (1Tim 3,15). Njezine odluke, s vremena na vrijeme, mogu djelovati kao suprotne prosudbi moderne znanosti, nerazborite, pa čak i reakcionarne. Ali, sama povijest dokazuje kako je u potpunosti uvijek bila u pravu, te da su njezina djeca, daleko od toga da su išta izgubila kroz svoju pokornost i poslušnost, bivajući tako pošteđena agonija sumnje i napora neprestanog lutanja s pravoga puta.

II. O moralnim i disciplinskim predmetima

Nije, međutim, kako obični katolik neće doživjeti najveće poteškoće u predmetima vjere. Praktične odluke Crkve u moralnim i disciplinarnim pitanjima, često će predstavljati teške zahtjeve u pogledu njihove poslušnosti i odanosti. To vrijedi tim više ako razmotrimo okolnosti u kojima živi veliki dio katolika kao i moralna mjerila ljudi s kojima su u saobraćaju. Mnogi od ovih inače poštenih i uglednih ljudi, drže najbitnije točke, stavove poprilično oprečne nauku Crkve. Drugi dovode u pitanje već i samo postojanje moralnog zakona; a nemali broj se tomu smije, te svoje strasti i hirove uzima za jedino pravilo ponašanja. Koliko različito spram nas gledaju nekršćani i nekatolici na neke od najpraktičnijih i važnih životnih poteškoća, kao što je brak s njegovim pratećim [pojavama] – razvod, kontrola rađanja i kraniotomija; čitanje zabranjenih knjiga, slobodno zidarstvo te općenje s nekatolicima u vjerskim pitanjima.

Ponašanje pravoga katolika jasno je opisao sveti Ignacije.

„Odloživši posve svoj vlastiti sud, valja da držimo svoj duh spremnim i pripravnim da u svemu slušamo pravu Zaručnicu Krista, našega Gospodina, a to je sveta naša Mati Crkva hijerarhijska.”

To je jedino moguće ophođenje za onoga koji vjeruje u Krista i Crkvu koju je On ustanovio.

“Tko vas sluša, mene sluša; tko vas prezire, mene prezire. (Lk 10,16)

“Ako ni njih ne posluša, kaži Crkvi! Ako li ne posluša ni Crkve, neka ti bude kao neznabožac i carinik! Zaista, kažem vam: štogod svežete na zemlji, bit će svezano i na nebu, i štogod razdriješite na zemlji, bit će razdriješeno i na nebu. (Mt 18, 17-18)

“Kao što Otac posla mene, i ja šaljem vas.” (Iv 20,21)

Zapovijedi Crkve su, dakle, zapovijedi tijela ustanovljenog od Krista, našega Gospodina, da nas vodi putem spasenja, a koje treba prihvatiti i slušati kao da su zapovijedi samoga Krista, bez obzira na naše poglede i osjećaje koji bi bili po tom pitanju. Ovdje se od nas ne traži da se odreknemo tih pogleda i osjećaja, da bijelim nazovemo ono što nam se čini crnim. Mi nismo, pravo govoreći, ovdje u području vjere gdje ljudski razum ne vidi ništa, već u području discipline, vremenitih, društvenih i obrazovnih pitanja, gdje razum često igra vrlo važnu ulogu, a gdje se mogu držati različita mišljenja, te gdje se odluke Crkve možda neće činiti najboljima. Od nas se jednostavno traži da ostavimo po strani svaki vlastiti osobni sud te da prihvatimo vlast Crkve, u duhu poslušnosti i odanosti. Naša poslušnost i pokornost trebaju biti puni pouzdanja i povjerenja. Vlast kojoj se podlažemo i kojoj dopuštamo da nas vodi, jest vlast istinske Zaručnice Krista našega Gospodina i naše svete Majke, hijerarhijske Crkve. Vlast je to je Kristova namjesnika, dragog nam Krista na zemlji, kako je sveta Katarina Sijenska običavala zvati ga. Vlast je to [i] našega biskupa, koji, prema riječima svetoga Ignacija Antiohijskog, drži mjesto Boga i pastir je kojega svi trebaju slušati te bez kojega se ništa ne može učiniti.

Kako bismo bili pravi katolici, nije nam dovoljno samo slušati Crkvu kada ona zapovijeda pod kaznom grijeha. Moramo se suosjećati s njom po svakom pitanju u datom trenutku, braniti sve za što se zalaže te ustrajno stati na stranu naših crkvenih poglavara i vođa. Stoga sveti Ignacije dodaje: „Hvaliti napokon sve crkvene zapovijedi, uvijek spremni da tražimo razloge u njihovu obranu, a nipošto protiv njih.”

Spremnost uma na obranu svake mjere crkvene vlasti, kao i groza svakog privida protivljenja istima, obilježje je istinskog katoličanstva.

Ali što ako zlouporabe stvarno postoje, ako crkvena vlast poduzima korake koji su očito nerazumni ili nerazboriti, ili ako se čini kako su promjene ili prilagodbe potrebne okolnostima vremena i mjesta?

„Treba da budemo spremniji da radije odobravamo i hvalimo i uredbe i savjete svojih poglavara i njihovo ponašanje negoli da ih osuđujemo. Premda, naime, nisu ni sada, a možda ni prije nisu bili kako treba, ipak protiv njih govoriti, bilo u javnim govorima, bilo raspravljajući o njima s jednostavnim pukom, značilo bi prije izazivati ogovaranje i sablazan nego korist. Pa i puk bi se tako ogorčio na svoje poglavare, bilo svjetovne bilo duhovne. Stoga, kao što je štetno pred neukim pukom govoriti zlo o svojim pretpostavljenima u njihovoj odsutnosti, tako opet može koristiti ako se njihove pogrješke iznesu pred same te osobe koje ih mogu popraviti.”

Kritika može biti vrlo korisna. Vladar ne može imati vrijednije spoznaje od spoznaja o svojim nedostatcima i onome što se događa u glavama njegovih podanika u svezi njega. To znanje kod njega treba pozdraviti, a ponekad čak i zahtijevati. Međutim, svaka kritika, bilo da se radi o prijedlozima koje treba usvojiti ili o zlima koje treba popraviti, treba se ticati važnih i dobro promišljenih predmeta te treba biti potaknuta istinskim milosrđem i željom za općim dobrom. Trebala bi biti učinjena u duhu poslušnosti, povjerenja i odanosti te biti prenesena odgovarajućim osobama. Prigovarati svemu te učiniti nedostatke naših poglavara kao i nedostatke njihove uprave predmetom javnih rasprava ili pisama tisku, znači sablazniti one iz stada te one koji od njega nisu, odložiti potrebne reforme na neodređeno vrijeme te biti povod još većim zlima od onih koje pokušavamo ispraviti.

Iako se pravilo koje je dao sveti Ignacije odnosi na sve poglavare – crkvene i svjetovne, sva današnja civilna tijela izjavljuju kako svoju vlast izravno ili neizravno crpe od naroda te da su u konačnici, njemu i odgovorna. Stoga, legitimnom se može smatrati svaka kritika upućena civilnoj vlasti, a koja je izrečena putem odgovarajućih kanala, te koja nema za cilj bacanje prezira na njih, niti njihovu subverziju.

III. O pobožnom životu i pobožnosti

Nakon što je definirao narav našega pristanka na nauk Crkve te naše pokornosti njezinim zapovijedima, sveti Ignacije izdvaja nekoliko običaja pobožnog života i pobožnosti koji su osobito karakteristični za katolički život i uređenje. Nekoliko pravila koje je svetac sastavio u svezi s takovim praksama, nisu pravo govoreći, pravila ponašanja. Ona su radije, načela koja upravljaju i vode naše misli i osjećaje ako želimo misliti i osjećati u skladu s Crkvom. Sve što svetac želi reći jest, da o takvim praksama uvijek trebamo imati visoko mišljenje, da o njima govorimo uvijek dobro, te da ih branimo od napada otvorenih neprijatelja kao i od onih koji, iako su još dio Crkve, jedva su dostojni imena katolika.

Neka od pravila odnose se na bogoslužje, druga na vjerski život i askezu.

O molitvi – „Hvaliti često slušanje svete Mise, a tako i pjevanje, psalme i druge molitve u crkvi i izvan nje, kao i sate raspoređene u određeno vrijeme za sav Božanski časoslov, i za svaku molitvu, i sve kanonske sate.”

Svaka molitva zaslužuje našu pohvalu: ponajprije velika molitva Božanskog Vrhovnog svećenika – Misa, zatim liturgijske molitve Crkve, a onda svaka druga molitva u crkvi i izvan nje.

Ovo pravilo suprotstavlja se suvremenom duhu, koji vrijeme posvećeno molitvi, smatra izgubljenim ili barem, kao i inače – predugim.

O primanju sakramenata – „Pohvalno govoriti o ispovijedi svećeniku i o primanju Presvetog Sakramenta jedanput u godini, još više svaki mjesec, a još bolje svakih osam dana uz potrebne i dužne uvjete.”

Sveti Ignacije bio je daleko ispred svog vremena u pogledu česte pričesti. Tjedna pričest, pa čak i tjedno slavlje svete Žrtve, tada nije bilo uobičajeno. S druge strane, svetac s pravom inzistira na potrebnim i dužnim uvjetima.

O štovanju svetaca – „Pohvalno govoriti o upotrebi svetačkih moćiju, štujući ih i utječući im se.”

O oprostima – „Isto tako treba hvaliti postaje, hodočašća, oproste, svete godine, križarske povlastice i paljenje svijeća u crkvama.”

O izvanjskoj veličanstvenosti bogoslužja – „Hvaliti kićenje i gradnju crkve, a isto tako i slike, te ih štovati prema onome što predstavljaju.”

Ništa se ne smije smatrati previše za Božju kuću. Samo izdajice poput Jude govore: „Čemu rasipnost ova?” (Mt 26,8)

Pobožni život i askeza, još su dvije točke na kojima se sveti Ignacije zadržava.

O pobožnom životu – „Mnogo hvaliti redovnički stalež, djevičanstvo i uzdržljivost, a ne hvaliti umnogo ženidbu koliko ikoje od njih.”

„Hvaliti redovničke zavjete – poslušnosti, siromaštva i čistoće, te druga djela savršenosti, kao i ona na koja nismo obvezani (…).”

O askezi – „Hvaliti odredbe koje se tiču posta i nemrsa, kao što su korizmeni i kvatreni post, postovi uoči blagdana, u petak i u subotu; tako i djela pokore, ne samo unutarnje nego i vanjske.”

U današnje vrijeme, kada se na pobožni život često gleda kao na skučen život, a askeza i pokora su na bescjenju čak i među dobrim ljudima, ova su pravila jednako prikladna kao što su bila stoljećima prije, kada su protestantske ideje počele uzimati maha. Ako se kršćanstvo nije promijenilo, samoodricanje i mrtvljenje još uvijek su abeceda duhovnog života.

Posljednje pravilo daje nam u nekoliko riječi, pravi duh svetog Ignacija i štoviše, čuva nas od sklonosti, tako uobičajene u naše dane, previdjeti tešku stranu kršćanstva spram preporučivanja puta čiste ljubavi bez razlike spram bilo koje duše.

„Premda valja nada sve cijeniti kada tko Bogu, našemu Gospodinu, mnogo služi iz čiste ljubavi, ipak treba da mnogo hvalimo i strah pred Njegovim Božanskim Veličanstvom. Nije, naime, samo djetinji strah nešto Bogu milo i veoma sveto, nego također i strah sluge. Kada, naime, čovjek ne može da postigne ono što je bolje i korisnije, mnogo pridonosi ovaj strah, da se čovjek oslobodi grijeha. A kad se jednom oslobodio grijeha, lako će doći do djetinjeg straha, koji je Bogu, našemu Gospodinu, nada sve mio i drag budući da je on jedno s Božjom ljubavi.”

PRAVILA SVETOG IGNACIJA ZA ISTINSKO OSJEĆANJE, KAO ŠTO BISMO TREBALI, U VOJUJUĆOJ CRKVI

Neka se sljedeća pravila obdržavaju.

I. PRAVILO

„Odloživši posve svoj vlastiti sud, valja da držimo svoj duh spremnim i pripravnim da u svemu slušamo pravu Zaručnicu Krista, našega Gospodina, a to je sveta naša Mati Crkva hijerarhijska.”

II. PRAVILO

„Pohvalno govoriti o ispovijedi svećeniku i o primanju Presvetog Sakramenta jedanput u godini, još više svaki mjesec, a još bolje svakih osam dana uz potrebne i dužne uvjete.”

III. PRAVILO

„Hvaliti često slušanje svete Mise, a tako i pjevanje, psalme i druge molitve u crkvi i izvan nje, kao i sate raspoređene u određeno vrijeme za sav Božanski časoslov, i za svaku molitvu, i sve kanonske sate.”

IV. PRAVILO

„Mnogo hvaliti redovnički stalež, djevičanstvo i uzdržljivost, a ne hvaliti umnogo ženidbu koliko ikoje od njih.”

V. PRAVILO

„Hvaliti redovničke zavjete – poslušnosti, siromaštva i čistoće, te druga djela savršenosti, kao i ona na koja nismo obvezani. A budući da se zavjet tiče stvari koje nas vode do evanđeoske savršenosti, valja znati da se zavjet ne može položiti za nešto što nas udaljuje od toga savršenstva, kao što bi bio, na primjer, zavjet da će se tko baviti trgovinom ili da će sklopiti brak.”

VI. PRAVILO

„Pohvalno govoriti o upotrebi svetačkih moćiju, štujući ih i utječući im se. Isto tako treba hvaliti postaje, hodočašća, oproste, svete godine, križarske povlastice i paljenje svijeća u crkvama.”

VII. PRAVILO

„Hvaliti odredbe koje se tiču posta i nemrsa, kao što su korizmeni i kvatreni post, postovi uoči blagdana, u petak i u subotu; tako i djela pokore, ne samo unutarnje nego i vanjske.”

VIII. PRAVILO

„Hvaliti kićenje i gradnju crkve, a isto tako i slike, te ih štovati prema onome što predstavljaju.”

IX. PRAVILO

„Hvaliti napokon sve crkvene zapovijedi, uvijek spremni da tražimo razloge u njihovu obranu, a nipošto protiv njih.”

X. PRAVILO

„Treba da budemo spremniji da radije odobravamo i hvalimo i uredbe i savjete svojih poglavara i njihovo ponašanje negoli da ih osuđujemo. Premda, naime, nisu ni sada, a možda ni prije nisu bili kako treba, ipak protiv njih govoriti, bilo u javnim govorima, bilo raspravljajući o njima s jednostavnim pukom, značilo bi prije izazivati ogovaranje i sablazan nego korist. Pa i puk bi se tako ogorčio na svoje poglavare, bilo svjetovne bilo duhovne. Stoga, kao što je štetno pred neukim pukom govoriti zlo o svojim pretpostavljenima u njihovoj odsutnosti, tako opet može koristiti ako se njihove pogrješke iznesu pred same te osobe koje ih mogu popraviti.”

XI. PRAVILO

“Hvaliti pozitivnu i skolastičku nauku. Kao što je, naime, pozitivnim naučiteljima, na primjer svetomu Jeronimu, svetom Augustinu i svetome Grguru, vlastito više buditi čuvstva, da u svemu i nada sve ljubimo Boga, našega Gospodina, te da mu služimo, tako je opet, na primjer svetome Tomi, svetom Bonaventuri i Magistru sentencija više vlastito da za naše doba utvrđuju ili objašnjavaju stvari potrebne za vječno spasenje te da se više bave otkrivanjem i pobijanjem svih zabluda i svih varki. I učitelji skolastici, naime, premda su iz novijeg doba, koriste se ne samo pravim razumijevanjem Svetoga Pisma i spisima onih pozitivnih i svetih naučitelja, već se, budući da su i sami prosvijetljeni i nadahnuti krepošću s neba, pomažu i crkvenim saborima, kanonima i odredbama naše svete Majke Crkve.”

XII. PRAVILO

„Moramo se čuvati usporedbe između nas koji živimo, i onih koji su blaženi u Nebu, jer čovjek se tu nemalo vara, kada npr. kaže: ‘Ovaj više zna od svetog Augustina, on je drugi ili veći od svetoga Franje, to je drugi sveti Pavao po dobroti, svetosti…’”

XIII. PRAVILO

„Kako bismo uvijek ostali pri istini, treba da za ono što nam se čini bijelim uvijek smatramo i vjerujemo kako je crno ako tako izrekne crkvena hijerarhija, u tvrdoj vjeri da je između Krista, našega Gospodina, Zaručnika, i svete Crkve, Zaručnice Njegove, isti Duh, koji nama ravna i upravlja na spasenje naših duša. Po istom, naime, Duhu i našemu Gospodinu, koji je dao Deset zapovijedi, upravlja se i ravna sveta naša Mati Crkva.”

XIV. PRAVILO

„Premda je živa istina kako se nitko ne može spasiti ako nije predodređen za Nebo, te ako nije u posjedu vjere i milosti, opet valja da vrlo dobro pazimo na način kako o svemu tome govorimo i raspravljamo s drugima.”

XV. PRAVILO

„Ne smijemo mnogo govoriti o predodređenju kao iz običaja, nego, ako već na koji način ili kadikad padne o tom riječ, neka se govori tako da se priprosti puk ne zavede u bludnju, kao što se koji put događa, na primjer kad se kaže: ‘Hoću li se spasiti ili osuditi, to je već određeno te unatoč mojim dobrim ili zlim djelima ne može biti drugačije.’ I tako omlitave i zanemare se dobra djela koja vode k spasenju i k duševnom napretku.”

XVI. PRAVILO

„Na isti način valja pripaziti da se zbog toga što se mnogo i s puno žara govori o vjeri, a bez ikakva razlikovanja i pravilnog objašnjavanja, ne dade puku povod da se ohladi i omlitavi za aktivnost, bilo to prije nego što mu je vjeru oblikovala ljubav, bilo poslije toga.”

XVII. PRAVILO

“Isto tako ne smijemo previše govoriti i isticati toliko milosti da se ne izrodi u otrov koji će uništiti slobodu volje. Može se ipak raspravljati o vjeri i o milosti, koliko je s Božjom pomoći moguće, na veću slavu njegova Božanskog Veličanstva; ali ipak ne tako ni na takav način, osobito ne u naše tako opasno doba, da to bude na štetu dobrim djelima i slobodnoj volji ili da se do njih ništa ne drži.”

XVIII. PRAVILO

„Premda valja nada sve cijeniti kada tko Bogu, našemu Gospodinu, mnogo služi iz čiste ljubavi, ipak treba da mnogo hvalimo i strah pred Njegovim Božanskim Veličanstvom. Nije, naime, samo djetinji strah nešto Bogu milo i veoma sveto, nego također i strah sluge. Kada, naime, čovjek ne može da postigne ono što je bolje i korisnije, mnogo pridonosi ovaj strah, da se čovjek oslobodi grijeha. A kad se jednom oslobodio grijeha, lako će doći do djetinjeg straha, koji je Bogu, našemu Gospodinu, nada sve mio i drag budući da je on jedno s Božjom ljubavi.”

Izvor: https://www.wmreview.org/p/rules-thinking-with-the-church