Uredničke bilješke

Kao što je spomenuto u prethodnom dijelu, ovaj trenutak u Evanđelju svetoga Ivana od iznimne je važnosti za Crkvu. Papa Pijo XII. objašnjava navedeno u enciklici Mystici Corporis:

„26. Kad želimo ukratko razložiti u kojemu je smislu Krist osnivač svoga društvovnog (socijalnog) Tijela, odmah nam dolaze na pamet riječi Našega Predšasnika blažene uspomene Lava XIII.:

‘Crkva, koja je već bila začeta, rodila se iz samoga boka drugoga Adama, kao usnuloga na Križu, a ljudima se svečanim načinom prvi puta objavila na preslavni dan Duhova’ (enciklika Divinum illud: AA, XXIX, str. 649).

Božanski je, naime, Otkupitelj počeo graditi mistični hram Crkve kad je propovijedajući dao svoje zapovijedi; završio ga je onda kad je proslavljen visio na križu; a tada ga je istom očitovao, kad je na vidljiv način poslao nad učenike Duha Tješitelja. […]

28. A da je svoje djelo dovršio na drvu Križa, tvrdi to neprekinuti niz svjedočanstava Svetih Otaca, koji ističu da se Crkva rodila na Križu iz boka Spasiteljeva, kao nova Eva, majka sviju živih (usp. Post 3,20).

‘Baš sada’, tako veli veliki Ambrozije, govoreći o probodenome Kristovom boku, ‘gradi se, baš sada se izrađuje, baš sada se oblikuje i baš sada stvara… Sada se duhovna kuća podiže do svetoga svećeništva’ (sv. Ambrozije, O Lukinom Evanđelju II, 87; PL XV, 1585).”

U ovom dijelu o. Coleridge govori nam:

• kako voda i krv iz Kristova boka označuju rađanje i posvećenje Crkve
• kako je to otajstvo usko povezano sa sakramentima i s Kristovom ljubavlju prema Njegovoj Zaručnici
• zašto sveti Ivan i sveti Pavao otkrivaju otajstveno podrijetlo Crkve u raspetom Gospodinu.

Pokazuje nam da Kristova Muka nije samo otkupiteljska, nego i zaručnička i sakramentalna u svom najdubljem značenju.

Posljednji sati na Kalavariji

Prijelaz Gospodina našega k Ocu

Poglavlje XII.

Mt 27, 45-61; Mk 15, 33-47, Lk 23, 44-56, Iv 19, 28-42;

Story of the Gospels, §170, 171

Burns and Oates, London, 1892

Razmatranje Otaca

Svi znamo da je razmatranje koje se, na temelju ovog evanđeoskog teksta nalazi na mnogim mjestima kod Otaca, a koje u duhovnom smislu tumači izlijevanje krvi i vode iz boka našega Gospodina nakon Njegova preminuća, prema kojem se smatra da su ovdje prikazana dva velika sakramenta – jedan krvlju, a drugi vodom – od vrlo velikog autoriteta i velike starine.

Zasigurno ovdje je očito, iz riječi svetoga Ivana, da je on ovaj odlomak smatrao nečim većim od pukog dokaza koji pokazuje da su pojedinosti Muke bile unaprijed točno naviještene. Kad bi to bilo sve, može se pretpostaviti da Evanđelist ne bi govorio tako naglašenim riječima. Također moramo imati na umu da je Evanđelje Ljubljenog učenika puno upućivanja na sakramente, a sveti Ivan Zlatousti govori:

„Trebamo primati sakramente Crkve s jednakom revnošću i pobožnošću kao da nam oni doista izviru iz Kristova boka. Jer rana u Kristovu boku bješe vrata sakramenata, budući da je, kao što je Eva uzeta iz boka prvog Adama, tako i Crkva oblikovana iz boka drugog Adama.”

Sveti Pavao Efežanima o bračnoj svezi – jedinstvo Krista i Crkve

Nalazimo da, kada sveti Pavao [1] u svom poznatom odlomku o uzajamnim dužnostima kršćana govori o poštovanju kojim žene trebaju poštovati svoje muževe, i o ljubavi kojom muževi trebaju ljubiti svoje žene, on govori jezikom koji teško možemo razumjeti ako zaboravimo snažan razlog zbog kojega, čini se, tako snažno naglašava svetost tog sjedinjenja i sakramentalno značenje te sveze.

Jasno je kako je njegov um ispunjen onim vidom braka koji naziva velikim otajstvom, kako i sam kaže, u odnosu na Krista i Crkvu, te se čini da objašnjenje nalazimo u činjenici – ako se ne varamo – da je već neko vrijeme razmatrao slavnu sliku Crkve, o kojoj nigdje drugdje ne govori s tako uzvišenim izrazima, a osobito kao o zaručnici Kristovoj…

„…iz kojega je sve tijelo sastavljeno i sklopljeno svakim vezom, da jedan drugome pomaže silom, što je odmjerena svakome pojedinom udu, i čini, da raste tijelo i usavršuje se u ljubavi.”

Nakon nekog vremena dolazi do dužnosti o kojima govorimo:

„Žene neka se pokoravaju svojim muževima kao Gospodinu, jer je muž glava ženi, kao što je i Krist glava Crkvi; on je spasitelj tijela. Ali kao što se Crkva pokorava Kristu, tako i žene svojim muževima u svemu.”

No, Apostol se tu ne zaustavlja; ima još mnogo toga za reći o Kristovoj ljubavi prema Crkvi:

„Muževi, ljubite svoje žene, kao što je Krist ljubio Crkvu i sebe samoga predao za nju, da je posveti, očistivši je kupelji vodenom u riječi, da On prikaže sebi slavnu Crkvu, koja nema ljage ni nabora, ili što slično, nego da bude sveta i neokaljana.”

Zatim, pošto je rekao da „tako su dužni i muževi ljubiti svoje žene kao svoja tjelesa, [a] tko ljubi svoju ženu, sebe samoga ljubi. Jer nitko nije nikada zamrzio na svoje tijelo, nego ga hrani i grije kao i Krist Crkvu”, on nastavlja još dalje, govoreći da je sjedinjenje između našega Gospodina i nas ono najjače i najtrajnije od svih: „Jer smo udi tijela njegova od mesa njegova i od kostiju njegovih”, te na kraju navodi tekst iz knjige Postanka:

„Zato će ostaviti čovjek oca svojega i mater, i prionut će uz ženu svoju, i bit će dvoje jedno tijelo.”

Navedeno se čini dovoljno uvjerljivim, ali Apostol kao da dodaje još nešto kako bi, možda, pojasnio da govori o onome čega je bračna sveza sveti simbol:

„Tajna je ovo velika; a ja velim obzirom na Krista i na Crkvu.”

Ako se zapitamo zašto Apostol tako snažno naglašava Efežanima učenje o kršćanskom braku, čini se da je iskoristio tu prigodu da u punini iznese svoje veliko učenje o Crkvi i njezinu odnosu prema našem Gospodinu, a navođenje teksta iz Postanka u prvotnom utemeljenju braka uklapa se u drevno učenje o najbližem mogućem sjedinjenju između našega Gospodina s članovima Njegova tijela – Crkvom, što je u potpunom skladu s riječima Otkrivenja o „zaručnici, ukrašenoj zaručniku svojemu”, jezik koji čini se da je posebno povjeren Evanđelistu čije riječi sada tumačimo, kako bi bio iznesen Crkvi svih vremena.

Zlobna namjera Židova pretvorena u Kristovu slavu

Vidjesmo kako namjera Židova – svjesna ili ne – da dovede do svojevrsnog obeščašćenja beživotnog tijela našega Gospodina dok visješe na križu, zapravo dovela do svojevrsnog iskazivanja poštovanja prema Njemu i do velikog očitovanja pred Crkvom koja Ga štuje, što se ne bi dogodilo da nije bilo namisli da se Njegovi sveti ostaci tretiraju poput ostataka običnog zločinca.

Namjera da mu se slome kosti dovela je do propadanja Njegova boka kopljem Longina, što opet dovede do očitovanja otajstva vode i krvi koje potekoše iz Njegova probodena boka, oko kojih se utkala toliko plodna pobožnost.

Tako je u kratkom vremenu koje je proteklo od Njegova isteknuća već došlo do nekoliko značajnih očitovanja moći raspetog Gospodina.

Izvor: https://www.fathercoleridge.org/p/last-hours-on-calvary-vi

Bilješke:

[1] Ef 5