Urednička napomena: prije nego što započnete čitati ovaj tekst, potrebno je napomenuti slijedeće: kako bi tekst bio lakše čitljiv i dosljedan, učinjenjene su manje uredničke prilagodbe. U slučaju dodatnih uredničkih intervencija ili pojašnjenja, naznačiti ćemo to na slijedeći način [tekst*].

Ovaj neslužbeni prijevod napravljen je uz dopuštenje The WM Review-a, koji ipak ne može jamčiti za njegovu točnost.

Bilješke urednika

Sljedeći tekst komentar je o. Coleridgea na Evanđelje koje se čita na blagdan Presvetog Srca Isusova, kao i na Evanđelje [svetkovine] Predragocjene Krvi, koja slijedi netom nakon njega.

U ovom dijelu o. Coleridge govori nam:

• kako probijanje Kristova boka otkriva božansko otajstvo skriveno ispod površine Evanđelja
• da taj čin nakon smrti potvrđuje i njegovu dragovoljnu žrtvu i nadnaravno podrijetlo Crkve
• zašto sveti Ivan prekida svoje pripovijedanje kako bi izričito posvjedočio da bješe očevidcem onoga što vidje – kako bismo mogli vjerovati.

Pokazuje nam kako je rana u Kristovu boku vidljivi otvor njegova Presvetog Srca, iz kojega teku životvorni potoci milosti.

Osim svoje povezanosti s Presvetim Srcem Isusovim i Predragocjenom Krvlju, ovaj trenutak u Evanđelju svetoga Ivana od iznimne je važnosti za Crkvu. Papa Pijo XII. objašnjava navedeno dalje u enciklici Mystici Corporis:

„26. Kad želimo ukratko razložiti u kojemu je smislu Krist osnivač svoga društvovnog (socijalnog) Tijela, odmah nam dolaze na pamet riječi Našega Predšasnika blažene uspomene Lava XIII.:

‘Crkva, koja je već bila začeta, rodila se iz samoga boka drugoga Adama, kao usnuloga na Križu, a ljudima se svečanim načinom prvi puta objavila na preslavni dan Duhova’ (enciklika Divinum illud: AA, XXIX, str. 649).

Božanski je, naime, Otkupitelj počeo graditi mistični hram Crkve kad je propovijedajući dao svoje zapovijedi; završio ga je onda kad je proslavljen visio na križu; a tada ga je istom očitovao, kad je na vidljiv način poslao nad učenike Duha Tješitelja. […]

28. A da je svoje djelo dovršio na drvu Križa, tvrdi to neprekinuti niz svjedočanstava Svetih Otaca, koji ističu da se Crkva rodila na Križu iz boka Spasiteljeva, kao nova Eva, majka sviju živih (usp. Post 3,20).

‘Baš sada’, tako veli veliki Ambrozije, govoreći o probodenome Kristovom boku, ‘gradi se, baš sada se izrađuje, baš sada se oblikuje i baš sada stvara… Sada se duhovna kuća podiže do svetoga svećeništva’ (sv. Ambrozije, O Lukinom Evanđelju II, 87; PL XV, 1585).”

Posljednji sati na Kalavariji

Prijelaz Gospodina našega k Ocu

Poglavlje XVII

Mt 27, 45-61; Mk 15, 33-47, Lk 23, 44-56, Iv 19, 28-42;

Story of the Gospels, §170, 171

Burns and Oates, London, 1892

Prijedlog svećenikâ

Dan koji se bližio svome kraju bješe veliki dan Priprave te slijedimo vrlo vjerojatnu pretpostavku misleći kako dan nakon Raspeća bješe velik dan same Pashe.

Ovaj razlog sv. Ivan navodi poradi tjeskobe glavara svećeničkih, koji želiše da se tragovi nedavnog raspeća što prije uklone ispred ljudi, budući da nije bilo nemoguće da patnici, ili neki od njih, ostanu na životu dovoljno dugo da prežive do početka subote, kada bi vjerojatno bilo prigovora na premještanje tijela s križa na mjesto ukopa.

Kako god to bješe, budući da nismo posve sigurni u židovske običaje u vezi sa svim tim predmetima, zasigurno je bilo najprikladnije da se naš Gospodin i ostali pokopaju čim je prije moguće.

Kako bi spriječili bilo kakvu mogućnost preživljavanja do subote, glavari svećenički imaše spreman okrutan prijedlog da se patnicima imaju slomiti noge, i da se tako ništi bilo kakva mogućnost za životom. Predložiše taj prijedlog Pilatu koji je, čini se, odmah pristao. Ostatak pripovijesti može se ispričati riječima svetog Ivana:

„Bila je priprava. I Židovi zamoliše Pilata, da bi se propetima prebile golijeni, i da bi se skinuli, da ne bi tjelesa ostala na križu u subotu. Ona subota bila je naime veliki dan. Dođoše dakle vojnici, i prvome prebiše golijeni i drugome propetome s njim. A kad dođoše k Isusu, vidješe, da je već umro, i ne prebiše mu golijeni. Nego jedan od vojnika probode mu bok kopljem, i odmah izađe krv i voda. I onaj, koji vidje, posvjedoči, i svjedočanstvo je njegovo istinito. I on zna, da govori istinu, da i vi vjerujete. Jer se ovo dogodi, da se ispuni Pismo: ‘Nijedna kost neće mu se slomiti.’ I opet drugo Pismo veli: ‘Vidjet će, koga probodoše.’”

Svjedočanstvo svetoga Ivana

Primijetiti se može da vrlo rijetko sveti Ivan, ili zapravo, bilo koji drugi Evanđelist, na ovaj način prekida prirodni tijek evanđeoske pripovijesti, kako bi govorio u svoje ime o zadaći koju mora obaviti dajući svoje svjedočanstvo.

Zasigurno možemo smatrati kako njegova namjera ovdje bješe upozoriti svoje čitatelje na važnost koju pridaje činjenicama ovdje opisanim, a nalazimo da od najranijih vremena Crkve postoje dokazi o učinku riječi Evanđelista, shvaćenih kao objava velikog otajstva, kao što će ubrzo biti spomenuto.

[Francisco iz] Toleda govori nam kako postojaše tri razloga zbog kojih taj ubod kopljem bješe zadan našem Gospodinu nakon Njegove smrti, a ne prije nje. Prvo, moglo se pomisliti kako je upravo ta rana uzrokovala Njegovu smrt, te bi se tada moglo tvrditi da je umro na uobičajen način, a ne svojom slobodnom voljom, kako je već kazao u riječima koje su već ranije navedene da: „ima vlast položiti svoj život, i vlast ima uzeti ga opet.”

Drugi se razlog nalazi u očitoj svrsi pouke Crkve, koja se očituje u svemu onome što je morala poučiti svoju djecu i predmetu značenja vode i krvi koje u to vrijeme potekoše iz boka našega blaženog Gospodina, a što je čini se, bilo uglavnom na umu Evanđelistâ kada pisaše riječi o razlogu svoga svjedočanstva o istini čudâ ovdje sadržanih.

Treći razlog [Francisca iz] Toleda za ovo otajstvo čini se da jest onaj označivanja otvaranja Kraljevstva nebeskoga koje uslijediše nakon smrti našega Gospodina, a koje se nije moglo dogoditi bez nje, iako bješe odmah otvoreno kao posljedica navedenog.

U ovim razlozima sadržano je veliko značenje, no u ovom trenutku nije nam moguće detaljno ih pojasniti.

Otvaranje boka

Izjava svetog Ivana u odlomku pred nama čini se da sadrži dvije stvari – govori nam o tome kako je vojnik otvorio bok našega Gospodina, te o izlasku krvi i vode iz njega. Riječi koje koristi: „I onaj, koji vidje, posvjedoči, i svjedočanstvo je njegovo istinito. I on zna, da govori istinu, da i vi vjerujete”, pokazuju da Evanđelist shvaća da je imao svjedočiti vrlo važnu istinu, onu koju bi, ako je vjernici prihvate, dovela do učvršćenja ili potvrde njihove vjere u našega Gospodina.

Nije nam točno rečeno što je sveti Ivan mislio da bi se moglo vjerovati kao posljedicu činjenice kojoj svjedočiše, jer on govori da je ta činjenica dokazala istinitost Svetog pisma u pogledu dvije stvari: naime, da se nijedna kost našega Gospodina, koji bješe predstavljen kao pashalno janje, nije smjela prelomiti te da će gledati Onoga koga probodoše – proročanstvo koje se odnosilo na probijanje svetog boka kopljem Longina.

Čini se kako ova dva proročanstva i njihovo ispunjenje nemaju nikakve izravne veze s onim što je, čini se, glavni predmet u mislima Evanđelista, naime, voda i krv koje vidješe kako teku iz boka koji bješe ranjen kopljem. Nema sumnje kako to bješe čudo u činjenici da su potekle voda i krv, kako tvrdi Evanđelist, ali proročanstvo se ne dotiče te točke.

Tekst o tri svjedoka u Nebu

Moramo nastaviti i povezati ovaj tekst s drugim poznatim odlomkom iz prve Poslanice istoga Apostola:

„Jer tko da pobijedi svijet, ako ne onaj, koji vjeruje, da je Isus Sin Božji? Ovaj je, koji dođe vodom i krvlju i Duhom, Isus Krist, ne samo u vodi, nego u vodi i krvi; i Duh je, koji svjedoči, jer je Duh istina. Jer su trojica, što svjedoče u nebu: Otac, Riječ i Duh Sveti; i ova su trojica jedno.” [1]

Izvan granica je ovog trenutnog predmeta opširno raspravljati o mnogim pitanjima koja se mogu postaviti u svezi s ovim znamenitim odlomkom, ali barem je jasno kako je naznaka u tekstu pred nama, vrlo vjerojatno potaknula Apostola da u svojoj poslanici na nju podsjeti, oslanjajući se na odlomak iz Evanđelja. Smatra se da ova prva Poslanica sadrži mnoge znakove da je napisana u isto vrijeme kad i Evanđelje, a neki su pisci čak smatrali da je Poslanica bila zamišljena kao svojevrsni uvod u veće djelo.

U svakom od njih postoji isti izvanredan govor o vodi i krvi, a čini se kako se oba teksta odnose na istu istinu. Teolozi koji su pisali bilješke uz engleski [prijevod] katoličkog Novog Zavjeta, pojašnjavaju ovaj odlomak u Poslanici ovako:

„Kao što Otac, Sin i Duh Sveti svjedoče o Kristovom Božanstvu, tako i Duh kojeg On predaše jakim glasom na Križu, te voda i krv koji potekoše iz Njegova boka, svjedoče o Njegovom čovještvu, i jedno su – da svi budu složni u jednom svjedočanstvu.”

Ali, u svjetlu svega navedenog, koji bješe stvarni cilj svetoga Ivana kada na ovome mjestu „prekida tijek pripovijedanja”, i što je točno posvjedočeno krvlju i vodom što potekoše iz Kristova boka?

To je predmet sljedećega dijela.

Izvor: https://www.fathercoleridge.org/p/last-hours-on-calvary-v

Bilješke:

[1] 1Iv 5, 5-8