Urednička napomena: prije nego što započnete čitati ovaj tekst, potrebno je napomenuti slijedeće: kako bi tekst bio lakše čitljiv i dosljedan, učinjenjene su manje uredničke prilagodbe. U slučaju dodatnih uredničkih intervencija ili pojašnjenja, naznačiti ćemo to na slijedeći način [tekst*].
Često se događa kad se raspravlja o sedevakantizmu ili srodnim temama, naročito s ljudima u taboru prepoznaj-i-odupri se poput pristaša Svećeničkog bratstva svetog Pija X. ili Svećeničkog bratstva svetog Petra da – kad god drugoj strani ponestane argumenata, iznosi se prigovor kako sedevakantist [nap. ur. čitaj katolik*] nema autoritet govoriti ono što govori – npr. utvrditi tko je krivovjerac ili reći je li određeni teološki zaključak doista ispravan – kao da bi bio potreban autoritativan čin kako bi se razlučilo je li neki čovjek katolik ili krivovjerac, ili kao da bi se katolički nauk trebao držati samo u teoriji, ali nikada se primjenjivati u praksi na konkretnu situaciju.
Ova taktika nije nova, a veliki antimodernist o. Felix Sarda y Salvany, opovrgnuo ju je prije više od 100 godina u njegovom monumentalnom djelu Liberalizam je grijeh (eng. Liberalism is a Sin (1886.)).Knjigu je odobrila i pohvalila vatikanska Sveta kongregacija Svetog Oficija pod papom Lavom XIII. Knjiga razotkriva ideje i taktike modernista, u to vrijeme zvanih liberalima, te ne možemo ju dovoljno preporučiti. Naime, može se reći kako ta knjiga, potpuno uništava mnoge temeljne zamisli lažnog Drugog vatikanskog sabora (1962. – 1965.) kao i nove religije koju je iznijedrio (a koju nazivamo Novus Ordo religija).
Žalosno je, a možda i znakovito, kako danas slušamo argumente koje su nekoć koristili modernisti, a koje [danas] ponavljaju oni koji sebe smatraju tradicionalnim katolicima.
Ulomak ispod iz 32. je poglavlja [knjige] Libealizam je grijeh, [a] koji se posebice bavi prigovorom kako laik ne može na svoju ruku ustvrditi krivovjerje i/ili kako ne može optužiti drugoga da je krivovjerac. Ništa nije dalje od istine.
POGLAVLJE 32.: Liberalizam i autoritet u posebnim slučajevima
Kako netko može na svoju ruku reći tko je ili što liberal, bez da se pribjegne konačnoj odluci Crkve poučavajuće? Kada dobronamjerni katolik optuži nekoga za liberalizam ili napada i razotkriva liberalne sofizme, optuženi istoga trenutka traži utočište u osporavanju autoriteta onoga koji ga optužuje: „Molim te, reci mi, tko si ti da mene i moj časopis optužuješ za liberalizam? Tko je tebe postavio za učitelja u Izraelu da proglašavaš tko jest a tko nije dobar katolik? Moram li od tebe iskati dozvolu za katolicitet?” Takovo je krajnje utočište okaljanog katolika kad se nađe u škripcu. Kako ćemo, dakle, odgovoriti onda na ovo protivljenje? Po tom pitanju, je li teologija liberalnih katolika zdrava? Kako bismo neku osobu ili spis mogli optužiti za liberalizam, je li potrebno pribjeći posebnom sudu Crkve o toj određenoj osobi ili o tom konkretnom spisu? Nipošto.
Kad bi ovo liberalno proturječje bilo istinito, ono bi liberalima pružilo vrlo učinkovito oružje kojim bi, praktično govoreći, poništili sve osude Crkve glede liberalizma.
Crkva jedina posjeduje vrhovno doktrinarno učiteljstvo kako po činjenici tako i po pravu – iuris et facti; njezina vrhovna vlast personificirana je u papi. Samo njemu pripada pravo izricanja konačne, odlučujuće i svečane presude. Ali, to ne isključuje druge sudove [koji pak] manje autoritativni, ipak su vrlo značajni, [a] koji se ne smiju prezirati te bi štoviše trebali obvezivati savjesti kršćana. Od takove vrste su:
- prosudbe biskupa u njihovim dijacezama [biskupijama]
- prosudbe župnika u njihovim župama
- prosudbe duhovnika glede savjesti
- prosudbe teologa s kojima su se konzultirali vjernici laici
Ove prosudbe, naravno, nisu nepogrješive, ali zaslužuju veliko poštovanje te bi trebale biti obvezujuće srazmjerno autoritetu onih koji ih izriču, u stupnjevanju koje smo spomenuli. No, nije protivo prosudbi ovoga karaktera [liberala*] kako liberali upućuju primjedbu koja ne trpi prigovora a koju želimo posebice razmotriti. Postoji još jedan čimbenik u ovome predmetu koji zaslužuje biti razmotren, a to je:
5. Prosudba priprostog ljudskog razuma, prikladno prosvjetljenog.
Jest, ljudski razum, teološki govoreći, ima teološko mjesto u pitanjima religije. Vjera prevladava razum, koji u svemu treba biti podređen vjeri. No, potpuno je krivo pretvarati se kako razum ne može činiti ništa, kako on nema nikakvu ulogu u pitanjima vjere; [također], pogrješno je pretvarati se kako inferiorno svjetlo, osvjetljeno Bogom u ljudskom shvaćanju, ne može uopće sjati jer ne sja tako snažno ili tako jasno kao superiorno svjetlo. Jest, vjernicima je dopušteno te čak i zapovijeđeno obrazložiti svoju vjeru, izvući zaključke, primjeniti ih, izvesti podudarnosti i analogije iz njih. Stoga, koristeći se razumom, vjernicima je omogućeno sumnjati i procjenjivati pravovjerje svake nove doktrine koja im se predstavlja, poređujući ju s već određenom doktrinom. Ako ona [nova doktrina*] ne bi bila u skladu, dopušteno im je boriti se protiv nje kao protiv nečega zlog, te ju pravično prokazati poput loše knjige ili časopisa koji ju podržava. Oni ju, dakako, ne mogu definirati ex cathedra [nap. ur. nezabludivo, nepogrješivo*], ali zato ju zakonito mogu držati izopačenom i takvom ju proglasiti, upozoravati druge protivo njoj, dizati uzbunu i zadati prvi udarac protiv nje. To sve može činiti vjernik laik, i činio je to u svim vremenima uz odobravanje Crkve. Čineći tako, on sebe ne postavlja za pastira stada, čak niti njegovim najskromnijim pohoditeljem; on mu jednostavno služi kao stražar koji diže uzbunu. Opportet allatrare canes – „Psima čuvarima pristoji se lajati”, prikladno je rekao veliki španjolski biskup u odnosu na takove prilike.
Nije li možda uloga ljudskog razuma tako shvaćena, od strane onih revnih prelata, koji u tisuću prilika potiču vjernike da se suzdrže od čitanja loših časopisa i djela, bez da ih posebno ističu? Time pokazuju svoje uvjerenje kako je razum, taj prirodni kriterij, prosvjetljen vjerom, dovoljan da vjernicima omogući primjenu dobro znanih doktrina na takove predmete.
Ne daje li sam Indeks zabranjenih knjiga naslov svake zabranjene knjige? Ne nalazimo li pod rubrikom „Opća pravila Indeksa” određena načela prema kojima bi se dobri katolici trebali voditi u stvaranju svoga suda o knjigama koje nisu spomenute u Indeksu, ali za koje se očekuje da ih svaki čitatelj treba primjeniti prema vlastitoj razboritosti? Od kakve bi bilo koristi pravilo vjere i morala, kad vjernici u svakom pojedinom slučaju ne bi mogli sami izvršiti neposrednu primjenu ili bi stalno bili obvezani konzultirati papu ili dijacezanskog pastira? Kao što je opće pravilo morala – zakon, s kojim u skladu svatko prilagođava vlastitu savjest (dictamen practicum – praktična prosudba) u određenim primjenama tog općeg pravila (primjenama podložnim ispravku ako su pogrješne), tako i primjena općeg pravila vjere – koje jest nezabludivi autoritet Crkve, jest i treba biti s njom u skladu svaka posebna prosudba učinjena u konkretnim primjenama – podložnim, naravno, ispravku, i opozivu u slučaju pogrješke u primjeni istog. Beskorisnim, apsurdnim i nemogućim činilo bi se superiorno pravilo vjere, kada bi se zahtijevalo od vrhovnog autoriteta Crkve da učini vlastitu posebnu i neposrednu primjenu u bilo kojem slučaju i prilici koja bi to zahtijevala.
Bila bi to vrsta brutalnog i sotonskog jansenizma, nalik onome sljedbenika nesretnog biskupa od Ypressa, koji su zahtijevali za primanje sakramenata, takvova raspoloženja [vjernika*] koja bi onemogućila ljudima da imaju dobrobiti od onoga što je sam Isus Krist namijenio i ustanovio za njih.
Pravni rigorizam na koji se pozivaju liberali u predmetima koji se odnose na vjeru, jednako je apsurdan kao i asketski rigorizam nekoć propovijedan u Port Royalu [sjedištu jansenističkog krivovjerja]; koji bi rezultirao još većom pogubnošću. Ako sumnjate u to, osvrnite se oko sebe. Najveći rigoristi po tom pitanju jesu najokorjelije sektaške liberalne škole. No, kako objasniti ovu prividnu proturječnost? Lako je pojašnjiva, ako samo zamislimo kako ništa ne može biti prikladnije za liberalizam nego staviti taj zakonski nagubac na usne i pera njihovih najodlučnijih protivnika. Bio bi to uistinu veliki trijumf za njih, pod izlikom, kako nitko s najmanje autoriteta ne bi mogao govoriti, osim pape i biskupa, te bi tako nametnuli šutnju laičkim prvacima vjere, kao što su bili DeMaistre, Cortes, Veuillot, Ward, Lucas i McMaster, koji su nekoć nosili, poput ostalih koji sada nose, stijeg vjere tako hrabro i nepokolebljivo protivo njenim najpodmuklijim neprijateljima.
Liberalizam bi volio vidjeti takove križare razoružanima, a više od svega volio bi uspijeti primorati Crkvu da se sama razoruža.”
(Prijevod sa španjolskog Conde B. Pallen; imprimatur 1899.; naglasak dodano)
Izvor: https://novusordowatch.org/2016/06/question-of-authority-who-are-you/