Urednička napomena: prije nego što započnete čitati ovaj tekst, potrebno je napomenuti slijedeće: kako bi tekst bio lakše čitljiv i dosljedan, učinjenjene su manje uredničke prilagodbe. U slučaju dodatnih uredničkih intervencija ili pojašnjenja, naznačiti ćemo to na slijedeći način [tekst*].

Ovaj neslužbeni prijevod napravljen je uz dopuštenje The WM Review-a, koji ipak ne može jamčiti za njegovu točnost.

Msgr. Alfredo Ottaviani, 1953.

Članak mons. Alfreda Ottavianija, savjetnika Svetog Oficija, kasnijeg kardinala i tajnika iste Vrhovne svete Kongregacije, objavljen u službenim vatikanskim novinama: L’Osservatore Romano, 4. veljače 1953.

Nijedan katolik ne bi doveo u sumnju ne samo mogućnost, već čak niti postojanje čudesa. Kristovo poslanje kao i Njegova božanska narav, dokazani su velikim i brojnim čudesima koje je Gospodin učinio dok bješe na zemlji. Kasnije je novonastala Crkva prevladala prve teškoće i progone zahvaljujući posebnoj pomoći Duha Svetoga, koja je, takoreći, postala opipljiva po karizmi koju su uživali apostoli i mnoštvo odabranih duša prvih kršćanskih naraštaja.

Pošto je je Crkva ustanovljena, karizme su se, kao što je razumljivo, smanjile, ali nisu nestale.

Pomoć Duha Svetoga i prisutnost Krista u Njegovoj Crkvi trajat će do svršetka, a ta se prisutnost i dalje očituje nadnaravnim znakovima – čudesima.

Kako ne bismo umnažali naše primjere, dovoljno je navesti ona čuda koja se podvrgavaju ispitivanju u procesu beatifikacije Slugu Božjih i kanonizacije blaženika. Ona [čudesa] se rigorozno proučavaju i sa znanstvenog i sa teološkog gledišta, te svi znaju s kakvom se skrupuloznom strogošću ispituju čudesna ozdravljenja koja se događaju u Lurdu.

Stoga, neka nas nitko ne optužuje da smo neprijatelji nadnaravnog, ako sada vjernike upozorimo na neprovjerene tvrdnje o tobožnjim nadnaravnim događajima, koji se u naše vrijeme događaju posvuda, riskirajući diskreditaciju pravoga čuda.

Štoviše, Isus nas već bješe upozorio na „lažne Mesije i lažne proroke”, koji će činiti velike znake i čudesa, bivajući sposobnima zavesti, ako je moguće, čak i izabrane (usp. Mt 24,24). Stvari ovakove vrste događaju se od početka Crkve (usp. Dj 8,9). Zato je pravo i dužnost Učiteljstva Crkve prosuđivati istinu i prirodu događaja ili objava za koje se tvrdi da su posljedica posebnog Božjeg zahvata, a dužnost je svih istinskih sinova Crkve podvrgnuti se tomu sudu.

Kao i sve majke, Crkva mora podnijeti najteže i najbolnije dužnosti; kao i sve majke, Crkva je ponekad dužna ne samo djelovati, već i trpjeti, šutjeti i čekati. Prije pedeset godina, tko bi mogao zamisliti da će danas Crkva morati svoju djecu, čak i svećenike, držati na oprezu protivo pristaša viđenja, lažnih čudesa, ukratko, protiv svih događaja koji se kvalificiraju kao nadnaravni, a koji s jednog kontinenta na drugi, iz jedne zemlje u drugu, štoviše, iz svih smjerova, privlače i uzbuđuju mase?

U to vrijeme, u atmosferi takvog scijentizma i pozitivizma, svatko tko bi obratio pozornost ili povjerovao onome što su nazivali praznovjerjima u doba mračnjaštva, bio bi ismijan. Mrzili su Crkvu koja je jedina tvrdoglavo branila njihovo [nap. prev. čudesa] postojanje i njihovu duhovnu vrijednost – u dobru i u zlu – potvrđujući ih ili negirajući ih. Jedno od poglavlja apologetike koje se ovih dana najviše ponavljalo i bilo najelokventnije jest čudo.

Crkva danas mora savjetovati svoju djecu, kroz usta svojih biskupa, te ponavljajući riječi Božanskog Učitelja (usp. Mt 24,24) da se ne daju olako zavesti ovakvim događajima, te da ne vjeruju istima, osim ako širom otvorenih očiju, te nakon poduzimanja najozbiljnijih ispitivanja, podupru ih dokazima u njihovu korist.

Godinama već svjedočimo oživljavanju popularne strasti za spektakularnim, čak i u religioznoj sferi. Mnoštva vjernika kreću prema mjestima navodnih ukazanja ili lažnih čuda, istovremeno napuštajući Crkvu, sakramente, propovijedi.

Osobe koje ne poznaju prve riječi Vjerovanja, proglašavaju se apostolima žarke pobožnosti. Ne srame se govoriti o papi, biskupima i svećenstvu u smislu otvorenog prijekora, da bi zatim postali ogorčeni što potonji ne dijele njihov žar niti se pridružuju bijesu određenih popularnih pokreta. Neugodno koliko god to bilo, nije začuđujuće.

U samoj čovjekovoj prirodi postoji religiozni osjećaj; čovjek, budući da je racionalna i politička životinja, također je i religiozna životinja. Istočni grijeh, uspostavljajući nered u čovjekovoj naravi te u svim njegovim osjećajima, također je napao, da tako kažemo, taj vjerski osjećaj. Navedeno objašnjava odstupanja i zablude mnogih prirodnih religija, kao što i objašnjava i mnoge druge izopačenosti u povijesti čovjeka.

Istina je kako su, kada je riječ o vjeri, te zablude najžalosnije. Srećom, objava i milost, koji su došli otkupiti čovjeka od njegova neznanja i njegovih slabosti, također su obnovile ispravnost čovjekove prirode. A ta milost, pošto je izliječila našu bolesnu i ranjenu prirodu, također joj je darovala obilje snage za služenje i ljubav prema Bogu, snagu svjetla i plamen topline.

Iz Riječi i Krvi Isusove rođena je Crkva, čuvarica i tumač prave vjere.

Osoba ne smije vjerovati kako može biti religiozna na bilo koji način; osoba mora biti onakvom kakvom treba biti. Odstupanja od vjerskog osjećaja, kao i svih drugih osjećaja mogu postojati, kao što već i postoje. Vjerski osjećaj mora biti vođen razumom, hranjen milošću i upravljan Crkvom, kao i cijeli naš život, čak i strožije.

Mora postojati vjerska pouka, obrazovanje i formacija. Oni koji su se s takvom lakoćom borili protiv autoriteta Crkve i vjerskog osjećaja, sada se nalaze suočeni sa zastrašujućim eksplozijama instiktivnog vjerskog osjećaja, koji ne nosi više ni traga svjetlosti razuma, ni obzirnosti ni milosti, ne imajući više ni kočnice niti vlasti.

To je istinito u tolikoj mjeri, jer su prerasla u žalosne čine neposluha spram crkvene vlasti, kada potonja intervenira da riješi predmete od nužnosti. To je ono što se dogodilo u Italiji nakon takozvanih ukazanja Voltaga; u Francuskoj glede događanja u Espisu i Bouxieresu; u Belgiji na okupljanjima u Ham-sur-Sambreu; u Njemačkoj, glede viđenja u Heroldsbachu; u Sjedinjenim Državama, glede manifestacija u Necedahu (Lacrosse), te bih mogao nastaviti navoditi primjere u drugim zemljama, bliskim i dalekim.

Razdoblje kroz koje prolazimo trenutno je između dvije krajnosti, one deklarirane i nemilosrdne bezbožnosti te one pretjerane i slijepe religioznosti. Crkva, s jedne strane progonjena a s druge kompromitirana, može samo ponavljati svoja majčinska upozorenja – ali njezine riječi ostaju zanemarene, između odbijanja jednih i uzdizanja drugih.

Crkva zasigurno ne želi ostaviti u sjeni čuda koja je Bog učinio; već vjernike želi samo držati pozornima na ono što dolazi od Boga, te na ono što ne dolazi od Boga, a što može doći od našega protivnika, koji je također i njezin. Ona je neprijatelj lažnog čuda.

Dobar kršćanin zna, a poznaje i iz svoga katekizma, da je prava religija u istinskoj vjeri; da je ona u Objavi koja je završila smrću posljednjeg apostola, a koje je povjerena Crkvi, koja je njezin tumač i čuvarica. Ništa drugo nam se ne može otkriti što bi bilo potrebno za naše spasenje; nemamo što čekati, [jer] imamo, [sve] dok se time služimo, sve što nam je potrebno. Čak i kad bi nas najuglednija viđenja mogla opskrbiti novim motivima žara, ona nam ne bi dala nove elemente života i znanja.

Prava se vjera u svojoj esenciji sastoji, nakon spoznaje, u ljubavi prema Bogu i ljubavi prema bližnjemu, koja je njezina posljedica, a ljubav prema Bogu, čak i prije nego što se izrazi činima bogoslužja ili liturgije, sastoji se od vršenja bolje Božje, to jest poštivanja Njegovih zapovijedi. To je ono to čini pravu vjeru vjeru.

Dobri kršćanin zna da se, čak niti kod svetaca, svetost po svojoj prirodi ne sastoji od nadnaravnih darova viđenja, proroštva i čuda, već u potpunosti u herojskom vježbanju krjeposti. Jedno je kad Bog, na određeni način, potvrđuje svetost čudima; druga stvar je reći da se svetost sastoji od čuda. Ne smijemo brkati svetost s onim što može biti i redovito jest njezin nepogrješivi znak, ali ne uvijek dovoljno jasan, da bismo mogli bez nadzora vjerskog autoriteta znati.

Nauk Crkve po tom pitanju nikada nije bio dvosmislen, a onaj tko radije prati događaje dvojbenog tumačenja nego Riječ Božju, daje prednost svijetu radije nego Bogu. Čak i kada autoritet Crkve kanonizira sveca, to joj nije dovoljno da jamči nadnaravni karakter svih njegovih izvanrednih postupaka, niti da odobrava sva njegova osobna mišljenja; mnogo manje ona jamči za sve ono što prepričavaju, ponekad s neoprostivom lakoćom, biografi bogatiji maštom nego prosuđivanjem.

Za biti religioznim, potrebno je – ponavljamo – biti onakvim kakvim doista i treba biti. Da bismo bili kršćani i pobožni, svu pozornost koju pridajemo moramo usmjeriti na najozbiljnije stvari u životu. Za istinskog vjernika lakovjernost je jednako štetna kao i bezvjernost. Naravno, ne može svatko za sebe stvoriti mišljenje o svemu, no, čemu služe papa i biskupi k tome? To je zanimljivo. Nitko se ne bi usudio sam sagraditi svoju kuću, sašiti vlastitu odjeću, napraviti vlastitu obuću ili pokušati izliječiti vlastitu bolest. Ali, kada je riječ o vjerskom životu, takovi odbacuju svaki autoritet, odbijaju svako povjerenje, što je još gore, osporavaju ga i namjerno se ne pokoravaju.

Katoličko svećenstvo posljednjih je dvjesto godina, a još oštrije ovih posljednjih pedeset godina, bilo toliko optuživano, vrijeđano i ocrnjivano kako u politici tako i u književnosti, da je razumljivo kako vjernici trebaju uložiti veliki napor da se zbliže sa svećenikom i da mu daju svoje povjerenje. Ali, u neospornom povratku k Bogu kojega svjedočimo, vjernici moraju nadvladati svoje predrasude i ponovno početi živjeti u zajedništvu osjećaja, misli i vjere sa svećenikom.

Posljednjih petnaestak godina, dok je vjerski autoritet bio neodlučan, narod nije čekao, već je hrlio u gomilama prema čudesnim zbivanjima koja, u najmanju ruku, prolaze nekontrolirano.

Trebamo iskreno reći kako su fenomeni takove vrste možda manifestacije naravne religioznosti. Oni, međutim, nisu kršćanski čini te daju groznu izliku onima koji pod svaku cijenu žele otkriti u kršćanstvu, a posebice u katolicizmu, infiltracije ili ostatke praznovjerja i poganstva. Kao što grijeh nalazi svoj put u naš moralni život, tako i zabluda može pronaći svoj put u jednog ili drugog katoličkog pojedinca; a svatko tko zna što je čovjek, neće se čuditi; no, kao što se grijeh mora prepoznati kao grijeh, ako ga se želimo osloboditi, tako je i sa zabludom. I kao što Crkva ima moć opraštati naše grijehe, ona isto tako ima božansku misiju izbaviti nas od zablude.

Neka katolici slušaju Božju riječ koju Crkva, i jedino Crkva, čuva i ponavlja čistu i neiskvarenu; i neka ne hrle kao ovce bez pastira onamo gdje čuju kako odjekuju drugi glasi koji žele prikriti Božji glas, ako se dogodi da se protive glasu Crkve.

Kršćani, budite spori za ushičenjem. Dante je u svoje vrijeme zapisao: „Ne budi kao perce na vjetru.” Dao je isti razlog koji dasmo i mi: „Stari i Novi Zavjet imate, i Pastira Crkve da vodi vas.” Dao je i isti zaključak koji mi želimo dati: „Neka to vam bude dostatno, da duše svoje spasite.” (Raj, V.).

Pred kraj ovoga članka [Njegova uzoritost*] piše:

„Imamo sveto Pismo, imamo Predaju, imamo Vrhovnog Pastira i stotine pastira blizu naših domova; zašto onima koji nam se protive i mrze na nas, prikazivati spektakl ludosti i besmislenog uzvišenja?”

Trenutna, teška situacija u Crkvi ne potkopava tvrdnju [Njegove uzoritosti*]. Istina, sada nema stotine moralno dostupnih katoličkih svećenika „blizu naših domova”; status „Vrhovnog Pastira” je u najboljem slučaju sporan, a trenutno se ne možemo pokoriti našim navodnim „pastirima” na način kako to [Njegova uzoritost*] opisuje u članku – osim ako smo zadovoljni promjenom naše vjere.

Relativna poteškoća u slušanju glasa živuće hijerarhije u naše vrijeme, ne prenosi snagu Učiteljstva iz Crkve na privatnu objavu, vidioce, čudotvorce ili snivače snova. Naprotiv, naša je dužnost u ovom vremenu čvrsto, nepokolebljivo prianjati uz Predaju, kakva se nalazi u aktima „kvazi-suvremenog učiteljstva” (kako izjavljuje teolog Nicolau) i spomenicima Predaje, osobito tradicionalne teologije.

Doista, nije nam moguće ni podložiti se raznim „izvanrednim” svećenicima na opisani način: iako im ne možemo izraziti dovoljnu zahvalnost za njihovu službu, oni nisu pastiri u kanonskom smislu, te djeluju samo po dopunskoj jurisdikciji od slučaja-do-slučaja, na dobrobit vjernika.

Pred kraj ovoga članka [Njegova uzoritost*] piše:

„Imamo sveto Pismo, imamo Predaju, imamo Vrhovnog Pastira i stotine pastira blizu naših domova; zašto onima koji nam se protive i mrze na nas, prikazivati spektakl ludosti i besmislenog uzvišenja?”

Trenutna, teška situacija u Crkvi ne potkopava tvrdnju [Njegove uzoritosti*]. Istina, sada nema stotine moralno dostupnih katoličkih svećenika „blizu naših domova”; status „Vrhovnog Pastira” je u najboljem slučaju sporan, a trenutno se ne možemo pokoriti našim navodnim „pastirima” na način kako to [Njegova uzoritost*] opisuje u članku – osim ako smo zadovoljni promjenom naše vjere.

Relativna poteškoća u slušanju glasa živuće hijerarhije u naše vrijeme, ne prenosi snagu Učiteljstva iz Crkve na privatnu objavu, vidioce, čudotvorce ili snivače snova. Naprotiv, naša je dužnost u ovom vremenu čvrsto, nepokolebljivo prianjati uz Predaju, kakva se nalazi u aktima „kvazi-suvremenog učiteljstva” (kako izjavljuje teolog Nicolau) i spomenicima Predaje, osobito tradicionalne teologije.

Doista, nije nam moguće ni podložiti se raznim „izvanrednim” svećenicima na opisani način: iako im ne možemo izraziti dovoljnu zahvalnost za njihovu službu, oni nisu pastiri u kanonskom smislu, te djeluju samo po dopunskoj jurisdikciji od slučaja-do-slučaja, na dobrobit vjernika.

Izvor: https://www.wmreview.org/p/ottaviani-signs-wonders