Urednička napomena: prije nego što započnete čitati ovaj tekst, potrebno je napomenuti slijedeće: kako bi tekst bio lakše čitljiv i dosljedan, učinjenjene su manje uredničke prilagodbe. U slučaju dodatnih uredničkih intervencija ili pojašnjenja, naznačiti ćemo to na slijedeći način [tekst*].

Ovaj neslužbeni prijevod napravljen je uz dopuštenje The WM Review-a, koji ipak ne može jamčiti za njegovu točnost.

Ovaj tekst [izvorno objavljen na Bellarmine Forum*], izvanredno je prikladan za krizu društva našega vremena. On razjašnjava uzroke naše trenutne situacije; razmatra zamisao da nas ljudski vođe i veliki monarsi spašavaju, te upućuje nas na jednu stvar koja uistinu jest potrebna društvu.

Okupiti se oko Presvetog Srca u ratu protivo Boga

(Predgovor djelu Elevation to the Sacred Heart, Abbéa Felixa Anizana; prijevod „svećenik”, R. & T. Washbourne, Ltd, Paternoster Row, London, 1911.

Nihil Obstat: Franciscus Canonicus Wyndham, Censor Deputatis, Imprimatur, Edmundus Canonicus Surmont, Vicarius Generalis. Westmonasterii, Die 23 Martii, 1911.)

Okupiti nam se oko Krista – oko Krista, Ljubavi i Srca, jer postoje ljudi koji objaviše rat Bogu.

Ono što potiče ih da napadaju Boga u lice, grozan je osjećaj koji bismo smatrali nemogućim, kada dokumenti i činjenice ne bi umnožavali dokaze o Njegovom postojanju – jest mržnja prama Bogu.

Dan poslije objave enciklike u kojoj je papa Lav XIII. preda svijetom osudio slobodno zidarstvo, masonski list sadržavao je sljedeće retke:

„Slobodno zidarstvo može samo zahvaliti Vrhovnom Prvosvećeniku na njegovoj novoj enciklici. Lav XIII., s neospornim autoritetom i obiljem dokaza, upravo je još jednom pokazao da postoji nepremostiv bezdan između Crkve, čiji predstavnik on jest, i Revolucije, čija desna ruka jest slobodno zidarstvo. Dobro je da oni, koji još oklijevaju, prestanu gajiti uzaludne nade.

Svi ljudi moraju se naviknuti na misao da je došao čas, da biraju između starog poretka stvari, koji počiva na Objavi, i novog poretka koji ne priznaje nikakovu drugu osnovu, osim znanosti i ljudskog razuma; između duha autoriteta i duha slobode!”

Mržnja prama Bogu

Da, mržnja jest ono što ih nadahnjuje.

Iz mrženja prama Bogu protjerali su iz Francuske ljude molitve [ur. u 18. st., zajedno s drugim progonima 1901.].

Iz mržnje prama Bogu u bolnicama sprječavaju svećenike da umirućima na koncu donesu sredstva pomirenja.

Iz mržnje prama Bogu žele odgajati djecu u bezboštvu.

Iz mržnje prama Bogu prisvojiše si crkvenu imovinu.

Iz mržnje prama Bogu, s proračunatom nemarnošću, dopuštaju da naša pobožna svetišta postanu ruševinama.

Iz mržnje prama Bogu, napraviše osnov kipovima Venere nečiste na nekim glavnim oltarima.

To je ono što slobodno zidarstvo razumije i misli da jest. Sada članovi Bloc-a u Francuskoj, liberali u Belgiji, socijalisti u Njemačkoj rade samo na djelu slobodnog zidarstva.

Mnogi to ne shvaćaju i iskreno ne priželjkuju. Usprskos svemu, usprkos sebi samima, upravo prema ostvarenju tog zloglasnog projekta, ta nesvjesna stìleta probijaju njedra Crkve.

Apokaliptična narav modernog svijeta – što nam je činiti?

Ako stvari pogledamo iz ove perspektive, možemo razumjeti slutnju najozbiljnijih posljedica koje imaše najveći umovi.

„Ljudski rod”, piše Joseph de Maistre, „ne može nastaviti u ovom stanju. Osim toga, strašna proroštva najavljuju da je trenutak došao.

Nekoliko teologa, čak i katolika, vjerovalo je da su činjenice od najveće važnosti, a koje se neće dugo odgađati, predskazane u Otkrivenju svetoga Ivana… Jedan od tih pisaca čak je otišao toliko daleko da je kazao da je događaj već započeo, i da će Francuska nacija biti veliko oruđe najveće revolucije.

Možda nema nijednog istinski religioznog čovjeka u Europi (mislim na obrazovane slojeve) koji upravo sada ne očekuje nešto izvanredno.” (Oeuvres Completes, tom. v., str. 231)

A Donosco Cortes [piše]:

„Strašna Sfinga pred vašim je očima, a nije pronađen Edip koji zna pročitati enigmu. Strašan problem postoji i dalje, a Europa ne može i ne zna kako ga riješiti! Što se tiče razumnog čovjeka koji ima zdrav razum i pronicljivost uma, sve mu govori da je pred nama žalosna kriza, kataklizma kakvu ljudi još vidjeli nisu.”

Možemo razumjeti s kakvom je tjeskobom u glasu Njegova Svetost Pijo X. svijetu morao objaviti svoje stupanje na prijestolje kada je rekao:

„Beskorisno je podsjećati vas s kakovim smo suzama i kakvim žarkim molitvama nastojali odvratiti od sebe tako teško breme kao što je ono Vrhovnog Prvosvećeništva… Osjećamo neku vrst užasa pri pomisli na žalosno stanje ljudske rase u ovom trenutku.”

Ukratko, možemo shvatiti kako je došao čas da se molimo, radimo i borimo svim snagama svojih duša.

Nema kompromisa sa Sotonom ili slobodnim zidarstvom

Uzaludno je nadati se bilo kakvom kompromisu. Sotona neće pregovarati, kao niti slobodno zidarstvo. Oni žele posjedovati carstvo svijeta. Ne smijemo zaboraviti, u ovom trenutku, da je rat objavljen pod vodstvom Sotone i slobodnog zidarstva.

„Iluzija je misliti da će se s velikim liberalizmom izvojevati pobjeda nad združenim djelovanjem jakobinizma i slobodnog zidarstva… Slijepi su oni koji to ne vide; program naših protivnika jest dekristijanizacija Francuske; bježimo od borbe i izdajemo svoju zemlju ako se pretvaramo da vjerujemo da se borba nalazi negdje drugdje.”

Tako govoraše Brunetiere. A Louis Veuillot kazaše:

„Vrijeme za [ići] srednjim putem je prošlo. Nema budućnosti za katolike na svijetu osim za ovakve kakvi smo mi, jer svijet je došao do točke u kojoj mora propasti ili se iznova roditi. Svi malodušni bit će zgnječeni u uništenju ili s prezirom odbačeni u obnovi.”

A slavni kardinal Pie kazao nam je:

„Svako ljudsko rješenje od sada je nemoguće. Našem društvu preostaje samo jedna alternativa: pokoriti se Bogu ili propasti. Ništa se neće postići dok Bog ne bude postavljen visoko iznad svih institucija. Slušamo danas razgovore o velikoj stranci reda i pomirenja.

Samo jedna stranka može spasiti svijet: Božja stranka. Slušamo razgovore o pomirenju koje treba provesti; to mora biti pomirenje između zemlje i Neba. Pitanje o kojem se raspravlja i koje tišti svijet nije između čovjeka i čovjeka, već između čovjeka i Boga.”

A Donoso Cortes napisao je:

„Sudbina ljudskog roda duboka je misterija o kojoj su dana dva različita i suprotstavljena objašnjenja: ono katoličanstva i ono filozofije [ur. „filozofije”]. Svako od ovih objašnjenja u svojoj cjelini predstavlja cjelovitu civilizaciju. Između ove dvije civilizacije postoji nepremostiv ponor, apsolutni antagonizam. Pokušaji postizanja kompromisa među njima bili su, jesu i uvijek će biti uzaludni. Jedno je zabluda, a drugo je istina.”

A kad bi itko znao kako se doktrina beskompromisnosti može uskladiti s evanđeoskom uljudnošću, potrebno mu je samo razmisliti o aksiomu koji je formulirao Bossuet:

„Kršćanska skrušenost treba biti u ljubavi, a ne u istini. Mislim da bi ljubav trebala sažaljevati, a ne istina popuštati.”

Blagi Franjo Saleški piše:

„Moramo, grubo i iskreno, reći zlo o zlu i osuditi stvari koje su za osudu. Bez sumnje, moramo paziti, dok osuđujemo porok, da koliko god možemo poštedimo osobu u kojoj se on nalazi.

Posebno izuzimam deklarirane neprijatelje Boga i Njegove Crkve, budući da što se njih tiče, potrebno ih je diskreditirati koliko god možemo. Milosrđe je vikati ‘Vuk!’ kada je vuk među ovcama.”

Nema kompromisa sa zabludama i lažnim načelima

Dobra volja prema pojedincima – zasigurno, neka bude tako! Ipak, čak i zbog toga takve osobe ne smiju biti odveć očito utjelovljenje zablude. Kada Krist [u Hramu] uze bič u ruke, Njegovi udarci nisu bili samo po načelima, jer država bi se našla u vrlo ozbiljnoj situaciji [ako bi se] svela na odsijecanje glave samo na temelju zamisli ubojice.

Ali, nikada ne dopustimo da bude ikakvog kompromisa s lažnim načelima! Tolerancija lažnih zamisli nije milosrđe, već neznanje, nesigurnost ili slabost.

Moramo se afirmirati. Moramo učvrstiti leđa. Moramo se usuditi.

Moramo biti spremni nikada ne odustati, čak i ako smo nadjačani. Mučenici su ti koji postaju pobjednici.

To podrazumijeva borbu sa svim snagama vlastite duše. Ipak, naše snage, koliko god bile potrebne, bile bi potpuno nedovoljne za taj zadatak.

Potreban nam je Bog.

Samo Bog – a ne čovjek – može nas spasiti

Dana 14. srpnja 1836. g. de Bonald pisao je M. Scriftu:

„Mašta se uzalud umara tražeći nekakav način spasenja. Ništa se ne može naći u ljudskim snagama. Nebo mora intervenirati.”

Prema M. Charlesu Perinu:

„Ni najbolje volje u svijetu neće nadvladati opću nemoć i inerciju uzrokovanu modernizmom, osim ako im Bog ne pruži neočekivanu pomoć.”

[Papa] Pijo IX. je rekao:

„Korijen sadašnjih zala leži u tome što su ljudi izričito odbacili Boga daleko od sebe. Činivši tako, dovedoše se u takovo stanje da se ne mogu spasiti osim ako nekom činjenicom, toliko izvan utjecaja sekundarnih uzroka, svijet ne bude prisiljen prepoznati u tome Božju ruku; jer borba je toliko ozbiljna da samo On može pobijediti naše neprijatelje.”

Dana 25. srpnja 1872., isti uzvišeni Prvosvećenik rekao je delegatima svih naroda, koji su se tada okupili oko njega [sljedeće]:

„Društvo je zatvoreno u labirint iz kojeg ne može pobjeći bez Božje ruke.”

To je pitanje javne sigurnosti. Ljudi se moraju vratiti Onome koji je „put, istina i život”, Spasitelj pojedinaca i društava u cjelini.

U pojedinačnoj duši i u društvu općenito, mora doći do ponovne reintegracije Krista, našeg Gospodina.

Kome bismo se trebali povratiti?

Hoće li biti potrebno, kako upitaše gospodin Blanc de Saint-Bonnet, da Bog učini čudo i „sam intervenira, budući da je čovjek nemoćan”?

Trebamo li vjereovati zajedno s Windthorstom, da će doći „drugi Konstantin koji će pobijediti stvarne neprijatelje Crkve”?

U svakom slučaju, bez Krista nećemo ništa postići.

Naši neprijatelji imaju Sotonu na svojoj strani. Bit ćemo nemoćni protiv njih sve dok nemamo Krista na našoj strani. I budući da sotonsku mržnju može nadvladati samo Božja ljubav, protiv Sotone, Zloga, moramo imati Isusa, koji je Ljubav.

Upravo je se naš Isus – Onaj koji je u Evanđelju tvrdio da je Gospodar, Zakonodavac, Kralj i Sudac čitava svijeta – ukazao u 17. st. i tako otkrio svoje Srce.

To očitovanje On sačuvaše za ova posljednja vremena. Posljednji je to napor Njegove nježnosti i moći.

On je svoje Srce učinio zalogom spasenja za pojedinca, za obitelj, za pojedine zajednice i za narode općenito.

Rekao je da će u borbi On imati posljednju riječ i da će Njegovo Srce vladati.

To nije evanđeoska istina. Onaj koji u to ne vjeruje time nije krivovjerac. Ali, takav je karakter koji mu je dat, takve su činjenice koje Ga prate, takvi su crkveni dokumenti koji se na Njega odnose, da svatko tko Ga poriče – lakomislen je i drzak.

Sada, kada je bitka na vrhuncu, ozbiljna i namjerna nepromišljenost oduvijek je bila zločin.

Prisjetivši se svjetlećeg križa koji je za Konstantina bio nagovještaj njegovih budućih pobjeda, papa Lav XIII. uskliknuo je u dokumentu upućenom čitavom svijetu:

„Evo danas se ukazao očima našim drugi presretni i božanski znak: Presveto Srce Isusovo na komu je križ, koji među plamenom svijetli žarkim svjetlom. Na nj neka se osloni svaka nada, od njega neka ljudi traže i iščekuju spas.”

To možda nije dogmatska izjava, ali u svakom slučaju jest savjet.

Rješenje – Presveto Srce

Sada, u ratno vrijeme, teška neposlušnost zapovjedniku uvijek se smatrala katastrofalnom greškom.

Zlo od kojega Francuska i Europa općenito pate jest to što im je sama jezgra, sama srž njihovih kostiju, ono što bi se moglo nazvati njihovim moralnim srcem, je gangrenozno. Moguće im je izliječiti se jedino dodirom sa Srcem Isusovim.

Ono što nam je u sadašnjem trenutku potrebno jest, uz nepromjenjivost katoličkog osnova, obnova forme u skladu sa svime što je plemenito u suvremenim težnjama.

De Maistre je to rekao, i svaki živi čovjek osjeća potrebu za tim. Dakle, obnova koja ne mijenja dogmu ili moral, već koja ih pomlađuje dok iz razotkriva, istinska reforma koja dolazi iz najdubljeg elementa, iz takoreći, same srži katoličanstva, a ne od vanjskih utjecaja koji ju ne mogu postići – takova obnova i reforma, koja proizlazi iz utjecaja Presvetog Srca na duše, sastoji se u obraćanju srcâ prama Presvetom Srcu.

Ono što trebamo učiniti jest raširiti svoja srca i užgati naše duše, ostavljajući pritom nepromjenjive granice Istine tamo gdje jesu; a to možemo učiniti samo ako se približimo Presvetom Srcu Isusovu.

Presveto Srce niti zamjenjuje niti potiskuje išta drugo – ni rad kršćanskog obrazovanja, ni klubove za mlade, ni župne odbore, niti radi u korist katoličkog tiska – već sve pokreće i oživljuje. I to je upravo ono što nam je najpotrebnije; jer ono što želimo nisu toliko novi temelji koliko nova inspiracija koja diše kroz institucije prošlosti.

Istinski „veliki monarh”

Leibnitz je prije dvjesto godina rekao:

„Kad bismo imali sreće pronaći nekog velikog monarha koji bi bio voljan uzeti k srcu interese religije, kako bi sva naša sadašnja i buduća otkrića posvetio hvali vrhovnog Gospodara svemira i rastu Božanske ljubavi, u deset godina bi se učinilo više za slavu Božju i sreću čovjeka nego što bi se inače steklo trudom mnogih stoljeća.”

„Veliki monarh” koji „ima na srcu interese religije”, kako bi sve posvetio rastu Božanske ljubavi, zaista je došao. On jest Presveto Srce!

Presveto Srce je Konstantin kojeg je Windthorst čekao.

Presveto Srce jest odgovor na „pitanja Sfinge”.

To je razlog zašto se moramo okupiti oko Presvetog Srca. Istaknuti za jednu točku, konvergenciju duša prema Presvetom Srcu, i ubrzati za jednu točku, njihov napredak prema Njemu – to činiti je korisniji posao od gradnje bazilika, ili organizacija hodočašća, ili stvaranja dvadeset drugih dobrih djela, ma koliko ona bila neophodna. Jer On je sve u svemu; On je Kralj, Posrednik, Svećenik, Uzor, Učitelj; On je život, pomirenje i izvor milosti; a privesti duše u doticaj s Njim znači dovesti ih u doticaj sa samim izvorom spasenja.

Onaj koji bude čitao i živio stranice ove male knjige, sve će to bolje razumjeti.

Izvor naše snage

Onaj tko bude pročitao i živio prema njima, nema sumnje da će od sada nadalje živjeti divnim životom ljubavi u jasnoći načela i među dokazima jednog velikog cilja, koji dominira svime ostalim. Takova će duša biti duša kojoj pripada budućnost.

Govori se da Michelet [antiklerikalni povjesničar] dok bješe u agoniji – u tom času kada, čini se, bljeskovi gase neke djeliće prošlih prizora – iznenada imao proljetnu viziju dvoje djece Francuske – Henrija i Louise, njegovih učenika u prošlim danima. Nasmijane usne starca mehanički ponavljaše ove riječi:

„Hrani ih lavljim srcima – lavljim… srcima.”

Naraštaj koji dolazi, ne treba hraniti lavljim srcima – već Božji Srcem.

Izvor: https://www.wmreview.org/p/rally-around-the-sacred-heart