Urednička napomena: prije nego što započnete čitati ovaj tekst, potrebno je napomenuti slijedeće: kako bi tekst bio lakše čitljiv i dosljedan, učinjenjene su manje uredničke prilagodbe. U slučaju dodatnih uredničkih intervencija ili pojašnjenja, naznačiti ćemo to na slijedeći način [tekst*].
Revidirao i uredio John Lane, listopad 1999. godine
Godine 1882., u Engleskoj je objavljena knjiga pod nazivom The Relations of the Church to Society – Theological Essays, koja se sastoji od 29 eseja o. Edmunda Jamesa O’Reillya S.J., jednog od vodećih teologa svoga vremena. Knjiga s prekrasnom jasnoćom i sažetošću izražava, mnoge važne teološke istine i uvide, o predmetima koji su, kako neizravno tako i izravno, povezani s njezinom glavnom temom. U naše svrhe, knjiga ima u jednom pogledu, još veću važnost nego što je bila u vrijeme izdavanja, jer u njoj o. O’Reilly tvrdi s punom težinom autoriteta koji posjeduje, sljedeća mišljenja:
- upražnjenost Svete Stolice koja traje kroz dulje vrijeme, ne može se proglasiti nespojivom s Kristovim obećanjem o nepogrješivosti Crkve; te
- bilo bi odviše nepromišljeno, unaprijed iznijeti bilo kakve sudove o tome što je Bog spreman dopustiti da se dogodi Svetoj Stolici (osim, naravno, toga da pravi papa nikada neće pasti u krivovjerje, niti na bilo koji način zabludjeti).
Zasigurno o. O’Reilly nema status pape ili crkvenog naučitelja, ali bez obzira na to, on svakako nije bio zanemariv autoritet. Nekakva predodžba o poštovanju koje je uživao, može se dobiti iz sljedećih činjenica:
- kardinal Cullen, tadašnji biskup Armagha, izabrao ga je za svog teologa na Sinodi u Thurlesu, 1850. godine. Dr. Brown, biskup Shrewsburyja, izabrao ga je za svog teologa na Sinodi u Shrewsburyju.
- dr. Furlong, biskup Fernsa i njegov prijašnji kolega kao profesor teologije u Maynoothu, izabrao ga je za svog teologa na Sinodi u Maynoothu.
- imenovan je profesorom teologije na Katoličkom sveučilištu u Dublinu u njegovom osnutku. General Družbe Isusove o. Beckx, predložio je da ga se imenuje profesorom teologije na Rimskom kolegiju u Rimu, iako se pokazalo, kako okolnosti koje nisu bile povezane s o. O’Reillyjem, utjecale su kako bi se spriječilo to imenovanje.
- na konferenciji održanoj u svezi s filozofskim i teološkim studijima u Družbi Isusovoj, izabran je da predstavlja sve engleske govorne “provincije” Družbe, to jest – Irsku, Englesku, Maryland te ostale dijelove Sjedinjenih Američkih Država.
Ukratko, o. O’Reilly bio je naširoko priznat kao jedan od najučitijih i najvažnijih teologa svoga vremena.
Konačno, vrijedi citirati sljedeći citat dr. Warda u uglednom Dublin Reviewu (izdanje od siječnja 1876. godine; naglasak dodan):
“Što god da je pisano od tako sposobno i solidno učenog teologa, toliko poslušnog Crkvi i tako učvršćena na drevnim teološkim stazama – ne može a da ne bude, od velike koristi katoličkom čitatelju u ovim tjeskobnim i opasnim vremenima.”
Dr. Ward mislio je kako su njegova vremena tjeskobna i opasna! Stoga, pogledajmo sada kakvu “značajnu korist” mi, nešto više od stoljeća kasnije, možemo izvući iz nekih spisa o. O’Reillya.
Započinjemo s kratkim odlomkom iz prvog poglavlja knjige, pod nazivom “The Pastoral Office of the Church“. Na 33. stranici o. O’Reilly kaže slijedeće:
“Ako se zapitamo kako je crkvena jurisdikcija… nastavljena, odgovor je kako … je ona djelomično došla i dolazi odmah od Boga, po ispunjenju određenih uvjeta u svezi s osobama. Svećenici koji imaju jurisdikciju, dobivaju je od biskupa ili pape. Papa to dobiva odmah od Boga, po njegovom legitimnom izboru. Njegova legitimnost izbora ovisi o poštivanju pravila koja su ustanovili prethodni pape glede takovog izbora.“
Stoga, ako papinska jurisdikcija ovisi o legitimnom izboru osobe, što zasigurno nije točno u slučaju tobožnjeg izbora formalnog krivovjerca na Petrovu stolicu, slijedi da, u nedostatku legitimnog izbora, nikakva jurisdikcija nije dodijeljena, niti “de jure” niti, unatoč onome što su neki pokušali održati, “de facto“.
o. O’Reilly daje sljedeću primjedbu kasnije u svojoj knjizi (str. 287):
“Dvojbeni papa može doista imati potrebnu moć; ali, u odnosu na Crkvu, on u stvari nema isto pravo kao sigurni papa – on nema pravo biti priznat kao glava Crkve te može biti legitimno prisiljen da odustane od svoga zahtijeva.”
Ovaj odlomak dolazi iz jednog od dva poglavlja koja je o. O’Reilly posvetio Saboru u Konstanzu 1414. godine. Prisjetimo se, kako je Sabor u Konstanzu održan da bi se okončao katastrofalni raskol, koji je započeo trideset i šest godina prije, a koji je do tada uključivao ne manje od tri pretendenta na papinstvo, od kojih je svaki imao znatan broj sljedbenika.
Natrag k o. O’Reillyu:
“Sabor se okupio 1414. godine…
Ovdje bismo mogli zastati kako bi se zapitali, što se ima reći o položaju, u to vrijeme, trojice pretendenata te njihovim pravima u odnosu na papinstvo. Na prvom mjestu, sve od smrti Grgura XI. 1378. godine, postojao je papa – s izuzetkom, naravno, razdoblja između smrti i izbora, kako bi se popunila upražnjena mjesta koja su time nastala. Tvrdim, kako je postojao, u svakom trenutku Papa, stvarno obdaren dostojanstvom Kristova namjesnika i glave Crkve, kakva god mišljenja mogla postojati među mnogima, o njegovoj autentičnosti, niti bi međuvlašće, koje bi se protezalo kroz čitavo razdoblje bilo nemoguće ili u protivnosti s Kristovim obećanjima, jer ono nipošto nije očigledno, već zapravo, nije postojalo takovo međuvlašće.”
Tako nam jedan od velikih teologa devetnaestog stoljeća, pišući nakon Prvog vatikanskog sabora 1870. godine, govori kako “nipošto nije očito” da bi tridesetšestogodišnje međuvlađe bilo nemoguće ili protivno Kristovim obećanjima. I stoga se možemo opravdano zapitati: u kojem stadiju, ako uopće, bi ono bilo očito? Nakon trideset sedam godina? Ili četrdeset sedam godina? Očigledno, kad se jednom tako načelno utvrdilo, kako dugo međuvlađe nije nespojivo s Kristovim obećanjima, pitanje mjere – koliko dugo – ne može se dovoditi u pitanje. To je na Bogu da odluči, te tko bi mogao znati, kakve bi zapanjujuće stvari On doista i mogao odlučiti.
I zaista, kako o. O’Reilly dalje nastavlja u ovom osobitom poglavlju, napisanom prije više od stotinu godina, ali kojega je Božanska Providnost zasigurno oblikovala puno izričitije za naše vrijeme nego za njegovo, iznosi upravo ovu točku o tome što se može a što ne može pretpostaviti da će Bog dopustiti. Od 287. str. (svi naglasci dodani):
“Povremeno je bilo protupapa i prije, ali nikad takve trajnosti… niti ikada s takvim ishodom…
Veliki raskol Zapada [1378.-1417.], predlaže mi razmišljanje koje si uzimam za slobodu iznijeti ovdje. Da se taj raskol nije dogodio, hipoteza da se takvo što dogodi, mnogima bi se činila kimeričnom. Rekli bi kako to ne može biti; kako Bog ne bi dopustio da Crkva dođe u tako nesretnu situaciju. Krivovjerja bi mogla izniknuti i proširiti se, te bolno dugo trajati, krivnjom i na propast svojih autora i poticatelja, a na veliku nevolju vjernika, uvećanu za stvarne progone na mnogim mjestima, gdje krivovjerci prevladavaju. Ali, da prava Crkva ostane između trideset i četrdeset godina bez jasno utvrđene Glave i predstavnika Krista na zemlji, to ne bi moglo biti. Ipak je bilo, te nemamo jamstva da se neće ponoviti, iako se žarko nadamo suprotnome. Ono što bih zaključio jest – kako ne smijemo biti odviše spremni izjasniti se o onome što Bog može dopustiti. Sa apsolutnom sigurnošću znamo, kako će On ispuniti svoja obećanja, ne dopuštajući ničemu, da se dogodi u suprotnosti s njima; kako će poduprijeti svoju Crkvu te joj omogućiti pobjedu nad svih njezinim neprijateljima i poteškoćama; kako će svakome od vjernika dati one milosti, koje su im potrebne za njihovo služenje Njemu i postizanje spasenja, kao što je to učinio za vrijeme velikog raskola, o kojemu smo promišljali, te u svim patnjama i kušnjama, kroz koje je Crkva prošla od svojih početaka. Također, možemo se uzdati, kako će On učiniti i mnogo više od onoga, na što se obvezao svojim obećanjima. Možemo s radosnim iščekivanjem, iščekivati izuzeće u budućnosti od ponekih nevolja i nesreća koje su se dogodile u prošlosti. Ali mi ili naši nasljednici u budućim generacijama kršćana, možda ćemo doživjeti čudnija zla, nego što smo dosada iskusili, čak i prije neposrednog približavanja tog velikog svršetka svih stvari na zemlji, koji će prethoditi sudnjem danu. Ne postavljam se za proroka, niti se pretvaram da vidim nesretna čuda, o kojima nemam nikakvog spoznanja. Sve što želim poručiti jest, kako se nepredvidivi događaji u svezi s Crkvom, koje ne isključuju Božanska obećanja, ne mogu smatrati doista nemogućima, samo zato što bi bili vrlo strašni i uznemirujući.”
Iako se o. O’Reilly odriče bilo kakvog statusa proroka, unatoč tome, pravo proročanstvo upravo jest ono, na što se ovaj odlomak svodi. Štoviše, to je ona vrsta proročanstva koje, predloženo uvjetno, kao u ovom slučaju, može i treba biti izneseno u svjetlu dokaza, na koje on usmjerava svoj pogled. Glede mnogo toga što leži u budućnosti, nema potrebe za posebnim objavama kako bismo to mogli znati. Kako o. O’Reilly ukazuje, osim kada nam Bog izričito kaže da se nešto neće zbiti, bilo kakve pretpostavke o tome što On neće dopustiti, nepromišljene su, te razumije se, kako će takove pretpostavke, imati katastrofalan ishod, gdje će ljudi biti zavedeni ako se dotični događaji doista dogode. “‘Jer misli moje nijesu vaše misli, i putovi vaši nijesu moji putovi’, veli Gospod.” (Iz 55,8)