Urednička napomena: prije nego što započnete čitati ovaj tekst, potrebno je napomenuti slijedeće: kako bi tekst bio lakše čitljiv i dosljedan, učinjenjene su manje uredničke prilagodbe. U slučaju dodatnih uredničkih intervencija ili pojašnjenja, naznačiti ćemo to na slijedeći način [tekst*].

Ovaj neslužbeni prijevod napravljen je uz dopuštenje The WM Review-a, koji ipak ne može jamčiti za njegovu točnost.

U ovom poglavlju o. Coleridge govori nam:

• što je Utjelovljenje dodalo Božjoj izvanjskoj slavi
• kako nas Krist mnogo uči o kršćanskom životu kroz Njegovo vrijeme provedeno u utrobi
• zašto pobožnost našemu nerođenomu Spasitelju pruža prikladnu i moćnu pobožnost prema Kristu, našemu Gospodinu.

Također, trebalo bi biti očito kako je potvrda o čovječnosti i dostojanstvu Krista u blaženoj utrobi važno svjedočanstvo protiv zala našeg vremena.

izvadak iz: Devet mjeseci: Život našega Gospodina u utrobi

(eng. The Nine Months: The life of Our Lord in the Womb),

o. Henry James Coleridge, 1885., Predgovor, str. IX-XIX

Ovaj svezak, kao i onaj koji mu je prethodio, toliko je cjelovit sam po sebi, da obuhvaća različnu i odvojenu etapu u povijesti Utjelovljenja.

Život našega Gospodina u utrobi Njegove blažene Majke, dio je Njegova beskrajnog silaska koji ima više od jedne vlastite karakteristike, a koji zahtijeva odgovarajuću i posebnu pobožnost s naše strane. Budući da ovaj svezak seže od samog Navještenja do Uočnice Rođenja, on pokriva čitavi nerođeni Život našega Gospodina.

Pobožnim kršćanima dovoljno je da postoji taj odvojeni dio ljudskog postojanja našeg Gospodina, razdoblja Njegova najvećeg poniženja i samoponiženja. Sasvim je prirodno da ovo odmah privuče naše divljenja vrijedno štovanje, a da oni koji se posvete posebnoj pobožnosti koju navedeno označava, budu utješeni i potpomognuti u divnoj mjeri djelima i razmatranjima koji pripadaju toj pobožnosti.

Mnogo je razloga koji se mogu pripisati kao posebni poticaji za ovu pobožnost, osim [onih] jednostavnih istina koje nas o njoj uči naša vjera.

Prije svega, ona pred nas stavlja potpunu nutarnju sliku samog svetog Čovještva, neizmjerna blaga koja sačinjavaju tu puninu milosti od koje svi primismo, te intenzivnu aktivnost Srca i Uma našega Gospodina u vrijeme svega drugoga, kada mu niti jedna druga aktivnost nije bila moguća zbog nauma Providnosti.

Bješe to život gotovo u potpunosti posvećen Bogu, [kao] i predmetu Njegova beskrajnog zadovoljstva i divljenja.

Štoviše, bješe to pravi temelj svega što je uslijedilo poslije toga, te zbog toga onim kršćanima koji to u potpunosti zanemaruju, općenito nedostaje razumijevanje najjednostavnijih istina vjere o utjelovljenom Sinu Božjem. Betlehemsko čedo za njih je kao i svako drugo dijete, kao što bješe i za same stanovnike Betlehema, ili čak Egipćane među kojima neko vrijeme bješe boravio.

Zabluda vodi k drugim [zabludama] i proteže se na neprikladnu predodžbu o čitavom životu, službi i djelu našega Gospodina, [kao] i o tome tko On jest i što je došao učiniti.

Iznova, život našeg Gospodina sam po sebi, u to vrijeme, otkriva djelo i službu koju je On odmah dao izvršiti prema svome Ocu.

Stvoreno postanje koje je započelo u trenutku Utjelovljenja, bješe najveće od Božjih djela. Ono se može smatrati krunom i dovršetkom prethodnog velikog djela – stvaranja svemira s njegovim čudesnim poredcima prirode u različitim stupnjevima uzvišenosti i savršenstva u njihovu odražavanju Božjih svojstava. Sveto Pismo govori nam o našem Gospodinu kao Glavi i svršetku svega stvorenja.

Doista On bješe poslan na zemlju radi otkupljenja čovječanstva, te radi njihove pouke o savršenom služenju Bogu, no kao što se implicira, Njegova prisutnost kao čovjeka, dodala je kraljevsko dostojanstvo stvorenju kakvo je izvorno bilo.

Samo po Njemu bješe moguća savršena razumna i dostojna služba Stvoritelju, koju mu nitko nije mogao dati osim Božanske osobe. Božja veličina, dobrota, snaga, ljepota i veličanstvo, kako su se očitovali u stvaranju, zahtijevali su kao svoje korelative, takoreći, najsavršeniju inteligenciju, štovanje, zahvalnost i hvalu, a one mu nikada nisu bile primjereno iskazane, niti su ikada mogle biti tako iskazane, sve do trenutka Utjelovljenja.

Život koji je tada započeo, odavao je ovo štovanje i počast neizmjernoj slavi Božjoj od samog početka, u tisuću djela obožavanja i samoponiženja, prinosa i zahvaljivanja.

Duša Isusa Krista bješe živo ogledalo koje je Bogu vraćalo savršen prikaz Njegovih slava, čudesa i blagodati, u činu klanjanja, radosti, užitka i zahvalnosti koje bjehu beskrajne zasluge i vrijednosti, jer to bješe počast Božanske Osobe. U tome se sastojao dobitak slave Božje koji se dogodio u trenutku Utjelovljenja.

Ovu istinu možemo sebi predstaviti na slijedeći način:

pretpostavimo da u izvornom stvaranju nije bilo redova duhovnih bića superiornijih spram čovjeka u inteligenciji, plemenitosti i sposobnostima. Pretpostavimo da je tada, u određenom trenutku povijesti stvaranja i svijeta, Bog stvorio svete anđele s njihovom divnom naravi i darovima, i da iznenada nastaše kako bi mu odavali čast, slavu, službu i zahvalnost, onakvu kakvu Mu je bilo nemoguće primiti od naše slabašne i ograničene inteligencije, naše manje moćne volje i tupljih čuvstava.

Bila bi to divna promjena i napredak u slavi koju je Bog primio od svog stvorenja, s kojom se ništa drugo nije moglo usporediti u njegovoj povijesti.

No, jasno je kako bi ta razlika između Božjeg duhovnog stvaranja, sa ili bez čitavog bezbrojnog mnoštva Anđela u svim njihovim različitim redovima i hijerarhijama, bila ništa u usporedbi s razlikom između Božjeg stvaranja bez utjelovljenja i istog stvaranja nakon što je naš Gospodin postao stvorenje.

A razlika bi se sastojala u tome što bi se Boga sada konačno moglo razumjeti i obožavati, zahvaljivati mu i štovati ga na neizrecivo prikladan način, po stvorenoj inteligenciji i voljom sjedinjenom s Božanskom Osobom, te tako bi konačno mogao od svog stvaranja imati štovanje dostojno Njega samoga.

Naša vjera uči nas da je to ostvareno Utjelovljenjem, i da je to djelo bilo dovršeno od prvog trenutka Božanskog sjedinjenja. To bješe zanimanje i život našega Gospodina tijekom ovih devet mjeseci, kada još nije počeo otkupljivati, pomirivati, poučavati na redovan način, kao što je to činio kasnije, već kad se od prvog trenutka počeo posvećivati štovanju i slavljenju svog Oca najintenzivnijim djelima ljubavi i klanjanja.

Oko vjere može vidjeti, u okolnostima ove faze Njegova života, mnoge svete i nježne pouke o poniznosti, poslušnosti, tišini, sabranosti, zavisnosti i drugih krjeposti. Možemo također zaključiti kako je u prvom trenutku tog divnog života On sam prinesen velikom žrtvom, o kojoj govori Sveto Pismo, da podnese sve što mu bješe određeno da pretrpi, kako bi zadovoljio za grijehe čitava svijeta pred Božjom pravdom.

No, zaokupljenost Presvetog Srca tijekom tih dugih mjeseci, zaokupljenost koja od tada nikad nije prekinuta i nikada neće prestati za svu vječnost, bješe upotreba svih Njegovih sposobnosti, inteligencije i ljubavi prema veličini, ljupkosti i veličanstvu Boga.

Ovih devet mjeseci vrijeme je u životu našeg Gospodina koje se čini u potpunosti posvećeno tom zanimanju. Bog bješe sve u svemu.

Iz tog života u utrobi, koji uopće nije imao nikakva izvanjskog očitovanja, proizašle su sve ljepote i dobročinstva kasnijih faza svetog djetinstva, skrivenog života u Nazaretu, javnog djelovanja, Muke, uskrslog, sakramentalnog i slavnog života.

Upravo je to život koji se nastavlja na Nebu gdje On sjedi zdesna Bogu; a kako zemlja ne bi bila bez ovog neprestanog i najsavršenijeg štovanja, On ostaje među nama na oltaru, ne samo da bude hrana i utjeha pobožnim dušama koje ga primaju i žive po Njemu, već isto tako da bi se po Njemu uzdizalo dan za danom, iz noći u noć, sve dok traje svijeta, Njegovo vlastito najljepše štovanje, najsnažniji zagovor, i najumnija hvala.

U Presvetom Sakramentu On doista živi za nas, no Njegov život vraća se u Njegovo prijašnje bivstvovanje u toj fazi Njegova djetinjstva, koje mu je pridodao, u svojoj beskrajnoj blagosti i najdomišljatijoj i dugotrpljivoj ljubavi – veličanstveno očitovanje Njega samoga, koji utjelovljuje sve najprobranije plodove Njegova života i muke.

U tom smislu možemo razumjeti i riječi našega Gospodina u Njegovoj posljednjoj molitvi Ocu prije Muke:

„Ja Tebe proslavih na zemlji, djelo svrših, koje si mi dao da činim. I sad proslavi Ti mene, Oče, u Tebe samoga slavom, koju imadoh u Tebe, prije nego postade svijet.” [1]

… to jest, udijeli mojem čovještvu slavu koja pripada Meni kao Tvojem Jedinorođenom Sinu.

Jer savršeno slavljenje Oca, o kojem naš Gospodin govori, zasigurno mora uključivati krajnje samoponiženje s kojim On započeše, ponizivši se čak do stanja dojenčeda u utrobi žene, najbliži pristup potpunom ništenju sebe koje se može zamisliti, kao i sve ostale službe, čašćenje, poslušnost, hvale i štovanja od kojih se sastojao Njegov život kako je napredovao.

Naš Gospodin, stoga, kao drugi Adam bješe sposoban poniziti se pred svojim Stvoriteljem, čak i više nego što to bješe moguće prvom Adamu, koji dođe u svijet kao odrastao čovjek, koji ne imaše majke niti oca.

Ne bi nam se činilo čudnim, kad bi o Adamu bilo zabilježeno, da kad se prvi put svjesno probudio te našao sama sebe u prisutnosti svoga Stvoritelja, kao i svih divnih djela u kojima je njegov Stvoritelj odlučio odraziti svoju vlastitu veličinu, moć i dobrotu, bješe opčinjen ekstatičnom kontemplacijom čudesnoga svijeta pred sobom, kao i Boga koji se ondje otkrio, poradi spoznanja svega čime je bio divno opskrbljen, po posebnim darovima milosti kojima bješe obdaren.

Ne bi bilo divno kad bi dugi dani prošli prije nego li bi bio sposoban razmišljati o bilo čemu osim o Bogu, činiti bilo što osim odati Mu štovanje i slavu. Razum i osjećaji drugog Adama bjehu daleko oštriji i intenzivniji od svega što je moglo imati mjesta u prvom ocu čovječanstva. I štoviše, Njegova duša od prvog trenutka imaše puninu blaženog gledanja.

Ne iznenađuje nas što je pronašao intenzivan užitak u tom najplemenitijem zanimanju Njegovih stvorenih sposobnosti, prije nego što je započeo, kad se približilo određeno vrijeme, da se učini vidljivim čovječanstvu kao Betlehemsko dijete. Što je osim sjedinjenja s Božanskom osobom moglo imati temelj takvog intenziteta intelektualne i ljubazne kontemplacije?

Još jedan vrlo značajan plod razumne pobožnosti prema tom dijelu svetog djetinjstva nalazi se u svjetlu koje ono baca na položaj Blažene Majke našega Gospodina, u Kraljevstvu njezina božanskog Sina, [te] Njegove ovisnosti o njoj i sjedinjenju s njom u naravnom redu, [u] neizmjernosti njezinih milosti i najvišemu savršenstvu njezinih krjeposti.

Njegova ovisnost o njoj kao njezinom djetetu, bješe drugačija od one koja je uobičajena, poradi Njegove pune svijesti i savršenog posjedovanja te korištenja svih Njegovih sposobnosti razuma i volje. Upravo tijekom tog razdoblja od devet mjeseci, On bješe njezin i samo njezin, a ona je ispunila, ako ne posve sama, tada barem u najvišem stupnju kojemu se nitko nije mogao približiti, dužnosti čitavog ljudskog roda u pogledu časti i službe koja Mu pripada.

Sveti Josip i sveti Ivan Krstitelj donekle imaše udioništva u toj službi. No, čini se da nadmoćna veličina Majke Božje zasjenjuje veličanstvene savršenosti čak i najvećih svetaca, u prvom redu, poradi njezine nepristupačne blizine našemu Gospodinu, njezina neusporedivog dostojanstva kao Njegove Majke, te njezine neusporedive vjernosti milostima koje je primila, dok čitavo vrijeme bješe gotovo jednako skrivena i tiha kao i sam naš Gospodin.

Opet, pobožnost koja se hrani razmatranjima koja pripadaju tom razdoblju povijesti, uključuje stalnu vježbu najveće vjere, te je nagrađena velikim povećanjem i produbljivanjem te najdragocjenije krjeposti.

Vjerujem da mi nitko neće zamjeriti što sam toliki dio ovog sveska posvetio pokušaju da otkrijem značenje dviju prvih evanđeoskih kantika, osobito kantika Blažene Gospe.

To se može smatrati, u određenom smislu, prvom izrjekom samog Gospodina, kao i objavom misli i osjećaja Njegove Blažene Majke, [a] čemu nema usporedbe u ostatku svetoga Pisma.

Veliki dio komentara u prethodnom poglavlju o povlasticama naše Blažene Gospe, neće biti novost onima koji su upoznati s blagom marijanske pobožnosti koje se može pronaći u spisima svetog Antonina i blaženog Alberta Velikog, [a] koji sadrže izvore te vrste, kojima se u naše vrijeme ne pribjegava dovoljno.

Druga glavna tema sadržana u ovom svesku, jest priprava svetog Josipa za njegovu visoku i posebnu službu u ostvarenju odluke o Utjelovljenju, te svemu što je uslijedilo potom. Uvijek mi se činilo kako je pažljivo razmatranje opsega i predmeta prvog evanđelista, u njegovoj kratkoj pripovijesti, bilo sasvim dovoljno da se objasni sve što se čini nejasnim u svetopisamskoj izjavi o toj velikoj temi.

Kako bih donekle pomogao u povećanju pobožnosti prema našemu Gospodinu dok još bješe nerođen, dodao sam kao Dodatak nekoliko vrlo kratkih poglavlja razmatranja o Njegovom životu u utrobi, koji bi možda mogli poslužiti osobama koje imaju naviku razvijati za sebe predmete koji su im postavljeni na taj sažet način.

Rado bih ih učinio dužima i potpunijima, ali bijah zabrinut da ovaj svezak bude u rukama javnosti prije početka devet tjedana prije Božića, koji su često posvećeni ovim razmatranjima kao priprava za bolju proslavu velikog blagdana. Ona su skraćena iz razmatranja o. Spinole, pisca koji je izvanredan, među ostalima iz svoje klase, po punini svojih razmatranja o svetom djetinjstvu općenito.

Poradi istoga razloga, očekivao sam objavljivanje ovog sveska, koji je prvotno trebao biti objavljen istodobno s trećim i posljednjim dijelom ovog djela o djetinjstvu. To sada prolazi kroz tisak i biti će, nadam se, objavljeno prije nego što svrši vrijeme došašća ove godine. Neka se Blaženo Dijete Marije, udostoji prihvatiti ovaj najnesavršeniji prinos u čast Njemu i Njegove Bezgrješne Majke!

H. J. C.

31, Farm Street, Berkeley Square:

Blagdan svetog Mihaela, arkanđela, 1885.

iz o. Henry James Coleridge, Devet mjeseci [eng. The Nine Months]

Izvor: https://www.fathercoleridge.org/p/christ-unborn

Bilješke:

[1] sv. Ivan XVII.