Urednička napomena: prije nego što započnete čitati ovaj tekst, potrebno je napomenuti slijedeće: kako bi tekst bio lakše čitljiv i dosljedan, učinjenjene su manje uredničke prilagodbe. U slučaju dodatnih uredničkih intervencija ili pojašnjenja, naznačiti ćemo to na slijedeći način [tekst*].

4. studenog 2025. vatikanski kardinal Víctor Manuel Fernández (prefekt prethodnog „Dikasterija za nauk vjere”) objavio je bilješku o marijanskoj pobožnosti. U toj bilješci navodi se kako naslov „Suotkupiteljica” „ne koristi” jer „zahtjeva neprestana objašnjenja kako bi se spriječila pogrešna tumačenja”.

Međutim, Fernández jest u pravu kada sugerira da naslov „Suotkupiteljica” nije dobro shvaćen. Čini se kako određeni govornici […] razumijevaju „su” kao jednakost, a ne kao podređenost i razliku u vrsti – što je svakako nerazumijevanje onoga što su pape, naučitelji, sveci, teolozi i sveti pisci razumijevali pod tim pojmom.

Međutim, tvrdimo da kada tradicionalni i zastarjeli pojmovi nisu dobro shvaćeni, rješenje je učenje, a ne potiskivanje. [1]

Iako je Gospina uloga toliko uzvišena i plemenita tako da je strahopoštovanje prikladan odgovor, i nekatolicima bilo bi od koristi pročitati sljedeće od svetog Ljudevita Monfortskog.

Svetac je to s jednim od najviših razumijevanja Majke Božje. Ipak, opisujući snagu Gospina zagovora, on objašnjava:

„Jer Marija je neizmjerno niža od svoga Sina, koji je Bog, pa mu ne zapovijeda kao što bi zemaljska majka zapovijedala svom djetetu, koje je niže od nje. Kako je Marija potpuno preobražena u Boga milošću i slavom, koja sve svece u nj preobraćuje, to Ona niti što pita, niti hoće, niti čini što bi bilo protivno vječnoj i nepromjenljivoj Božjoj volji.” (Prava pobožnost, I. 27) [2]

Suotkupljenje već bješe najavljeno u prvom proročanstvu o Otkupitelju: „Neprijateljstvo ću staviti između tebe i žene, između roda tvojega i roda njezina. On će ti satri glavu, a ti ćeš ga raniti na peti” (Post 3,15). Da će ženi biti dopušteno surađivati u Otkupljenju čovječanstva vrlo je prikladno, jer upravo je kroz suradnju žene čovjek u početku pao u grijeh (vidi Post 3, 1-6). Kao što je Isus Krist novi Adam (usp. 1Kor 15,22), tako je i Marija nova Eva.

U svojoj Poslanici Kološanima, sveti apostol Pavao spominje da „i sad se radujem u patnjama za vas, i dopunjujem na svome tijelu nedostatak Kristovih muka za tijelo njegovo, koje je Crkva” (Kol 1,24). U navedenom odlomku, u komentaru svetog Pisma o. Georgea Haydock primjećuje:

„Mudrost, volja i pravednost Isusa Krista, zahtjevaše i određivaše da njegovo tijelo i udovi budu dionici njegovih patnji, kao što očekuju da budu dionici njegove slave; da tako pateći s njim i nasljedujući njegov primjer, mogu primijeniti na vlastite potrebe i potrebe drugih – zasluge i zadovoljštine Isusa Krista, čija primjena jest ono što se traži, a što nam je dopušteno nadoknaditi sakramentima i žrtvom novoga zakona.” (Haydock Commentary)

Ako je navedeno istina za sve ude Kristova Tijela, za sve katolike, kako se ne bi na najuzorniji način navedeno primjenilo na Blaženu Djevicu Mariju, jedinog uda Crkve koji nikada nije bio pod vlašću Sotone ili grijeha ni za trenutak, a čiju je vlastitu individualnu patnju prorekao sveti Šimun u svetom Pismu riječima: „I također će dušu tvoju probosti mač” (Lk 2,35).

Papinsko Učiteljstvo prepuno je prekrasnih referenci i aluzija na jedinstveno sudjelovanje Blažene Djevice u Kristovom otkupljenju.

U pismu od 9. siječnja 1801. godine, papa Pijo VII. pisao je biskupu Cagliarija kako Žalosna Djevica „stajaše podno Križa gdje bješe prinosila one boli Vječnom Ocu za naše spasenje” (Apostolsko Pismo Id Officii Debent; u Benedictine Monks of Solesmes, ur. Papal Teachings: Our Lady [Boston, MA: Daughters of St. Paul, 1961], br. 12, str. 41)

U svojoj Apostolskoj konstituciji kojom se ex cathedra definira dogma o Bezgrješnom Začešću, papa Pijo IX. naučavao je:

„Stoga, kao što je Krist posrednik između Boga i ljudi, uzevši ljudsku narav, uništivši odredbu osude koja je bila protiv nas, pribivši je kao pobjednik na križ, tako je presveta Djevica, ujedinjena s njim najužom i neraskidivom vezom, bila skupa s njim i po njemu, vječno u neprijateljstvu protiv otrovne zmije, te je s Njim najpotpunije slavila nad njim, čiju je glavu satrla bezgrješnom nogom.” (papa Pijo IX., Apostolska konstitucija Ineffabilis Deus)

U pismu od 25. kolovoza 1873. godine, isti papa Pijo IX. istaknuo je kako je Majka Božja „bila tako blisko sjedinjena sa žrtvom svoga Božanskog Sina, od [časa] djevičanskog začeća Isusa Krista do Njegove bolne Muke, tako da su je neki crkveni oci nazivali Djevicom Svećenicom” (Apostolsko pismo Cum Purgaturus; iz Papal Teachings: Our Lady, br. 69, str. 85). Važno je razumjeti da vrsta svećeništva o kojoj se ovdje govori nije ono zaređeno ili ministerijalno svećeništvo na koje će većina ljudi pomisliti kada čuju riječ „svećenik”. Stoga je, kako bi izbjegla zbrku među vjernicima, Crkva naknadno zabranila pobožnost prema Mariji kao Djevici-Svećenici, te je dekretom od 8. travnja 1916. godine osudila slike koje prikazuju Blaženu Djevicu u svećeničkom ruhu (vidi Acta Apostolicæ Sedis VIII [1916], str. 146).

Neposredni nasljednik Pija IX., papa Lav XIII., više je nego nagovijestio suotkupiteljsku [ulogu] Blažene Marije u jednoj od svojih mnogih encikličkih pisama o svetoj krunici kada je naučavao:

„U Getsemanskom vrtu, gdje Isus jest u agoniji; u sudnici gdje je bičevan, okrunjen trnjem, osuđen na smrt, ondje ne nalazimo Mariju. No, ona unaprijed znaše sve te agonije; znala ih je i vidjela. Kad se proglasila službenicom Gospodnjom za službu majke, i kad je podno oltara prinijela čitavu sebe sa svojim Djetetom Isusom – tada i poslije toga sudjelovala je u mukotrpnom iskupljenju koje je njezin Sin učinio za grijehe svijeta. Sigurno je, dakle, da je u samoj dubini duše patila Njegovim najgorčim trpljenjima i mučenjima. Štoviše, pred Marijinim očima trebala se dovršiti Božja žrtva za koju ona rodiše i odgojiše Žrtvu. Dok Ga promatramo u posljednjem i najžalosnijem od tih otajstava, uz Isusov križ stajaše Njegova Majka, koja je, u čudu ljubavi, kako bi nas primila kao svoje sinove, velikodušno ponudila Božanskoj Pravdi svoga Sina, te umrla u svome srcu zajedno s Njim, probodena mačem tuge.” (papa Lav XIII., Enciklika Iucunda Semper, br. 3)

U istoj enciklici, papa Lav uključio je ovu prekrasnu molitvu Žalosnoj Djevici:

„Da, k tebi se obraćamo, mi bijedna djeca Evina, o sveta Majko Božja. K tebi uzdižemo svoje molitve, jer ti si Posrednica našega spasenja, istovremeno moćna i sućutljiva. O, po slatkoći radosti koje su ti došle od tvoga Sina Isusa, po tvojem sudjelovanju u Njegovim neizrecivim bolima, po sjaju Njegove slave koja sja u tebi, ovog časa molimo te – usliši, sučitljiva budi, čuj nas, nedostojni premda smo!” (Iucunda Semper, br. 8)

U ranijoj enciklici o Krunici, isti je papa Lav učio da „Begrješna Djevica, odabrana da bude Majka Božja i time s Njime povezana u djelu spasenja čovjeka, ima kod svog Sina veću naklonost i moć nego što je bilo koje ljudsko ili anđeosko stvorenje ikada zadobilo, ili će ikada moći steći” (Enciklika Supremi Apostolatus, br. 2)

Svi sljedeći pape na isti su način učili Sveopću Crkvu:

„Kad je došao krajni čas Sina, pokraj Isusova križa stajaše Marija, Njegova Majka, ne samo zakokupljena razmatranjem okrutnog prizora, već i radujući se što njezin Jedinorođeni Sin bješe prinesen za spasenje čovječanstva, sudjelujući tako potpuno u Njegovoj Muci, da, kad bi bilo moguće, rado bi podnijela sve muke koje bješe podnio njezin Sin (sv. Bonaventura, 1. Sent. d. 48. ad Litt. dub. 4). A iz tog zajedništva voljâ i patnje između Krista i Marije, zaslužila je postati najdostojnija Popraviteljica izgubljena svijeta (Eadmeri Mon. De Excellentia Virg. Mariæ, c. 9) i Djeliteljica svih darova koje nam naš Spasitelj platiše svojom Smrću i Krvlju.” (papa sv. Pijo X., Enciklika Ad Diem illum, br. 12)

„Zapravo, prema uobičajenom učenju naučitelja, Božja namjera bješe da Blažena Djevica Marija, naizgled odsutna iz Isusovog javnog života, pomogne mu dok bješe umirao pribijen na križ. Marija je patila, i takoreći, gotovo umrla zajedno sa svojim trpećim Sinom; za spas čovječanstva odrekla se vlastitih majčinskih prava i, koliko to bješe do nje, prinijela je svog Sina kako bi udobrovoljila Božjoj pravdi; stoga s pravom možemo reći da je s Kristom otkupila ljudski rod.” (papa Benedikt XV., Apostolsko pismo Inter Sodalicia [svibanj 22., 1918], u Acta Apostolicæ Sedis X [1918], str. 181; prijevod preuzet iz Papal Teachings: Our Lady, br. 267, str. 194).

U svom Apostolskom pismu Explorata Res od 2. veljače 1923. godine, papa Pijo XI. govorio je o „činjenici da je žalosna Djevica imala dioništva s Isusom Kristom u djelu Otkupljenja” (u Acta Apostolicæ Sedis XV [1923], str. 104; prijevod iz Papal Teachings: Our Lady, br. 282, str. 205).

Godine 1928., Pijo XI. izdao je enikličko pismo o zadovoljštini Presvetom Srcu Isusovu, u kojoj je objasnio što se može smatrati temeljem za sve čine sudjelovanja u Otkupljenju od strane ljudskog bića:

„S pravom, dakle, Krist još uvijek trpeći u svom otajstvenom tijelu, želi da budemo dionici njegova iskupljenja, a to zahtijeva i naše blisko sjedinjenje s Njim, jer budući da smo ‘tijelo Kristovo, i pojedini udi‘ (1Kor 12,27), što god glava trpi, svi udi moraju trpjeti s njom (usp. 1Kor 12,26).” (papa Pijo XI., Enciklika Miserentissimus Redemptor, br. 14)

Isti Rimski Prvosvećenik zaključio je navedenu encikliku navodeći kako je Majka Božja „prinijela Njega [Isusa Krista] kao žrtvu Križa” tako da je „po svojem mističnom sjedinjenju s Kristom i Njegovom posebnom milošću, isto tako postala i jest pobožno prozvana popraviteljicom” (br. 21).

Nije začuđujuće da je i posljednji (poznati) pravi Papa – Pijo XII., također naučavao o Suotkupiteljskoj [ulozi] Blažene Djevice:

„Ona, koja nije imala ni osobnoga ni istočnoga grijeha, združena uvijek najuže sa Sinom svojim, prikazala Ga je, kao nova Eva, Vječnome Ocu na Golgoti zajedno sa žrtvom materinskih prava i ljubavi majčinske, za svu djecu Adamovu, okaljanu njegovim tužnim padom.” (papa Pijo XII., Enciklika Mystici Corporis, br. 110)

„Posebice trebamo se sjetiti da su sveti Oci od II. stoljeća nazivali Djevicu Mariju novom Evom, koja je, iako podložna novom Adamu, najuže povezana s Njim u borbi protiv paklena neprijatelja, koja će, kako je prorečeno u protoevanđelju, konačno rezultirati onom najpotpunijom pobjedom nad grijehom i smrću, koji se uvijek spominju zajedno u spisima Apostola narodâ. […]

Stoga uzvišena Majka Božja, odvjeka ‘jednom istom odlukom‘ predodređenja, tajanstvenim načinom povezana s Isusom Kristom, bezgrješna u svom začeću, nepovrijeđena djevica u božanskom materinstvu, velikodušna družica Božanskog Otkupitelja, koji odniješe punu pobjedu nad grijehom i njegovim posljedicama […]” (papa Pijo XII., Apostolska konstitucija Munificentissimus Deus, br. 39-40)

„Ipak, ne moramo nazivati Blaženu Djevicu Mariju Kraljicom samo zbog njezinog božanskog materinstva, nego i radi toga, jer je, po Božjoj volji, imala velikog udjela u djelu našega vječnog spasenja.

I u izvršenju tog djela otkupljenja Blažena je Djevica Marija doista bila s Kristom usko povezana.

Iz toga možemo izvesti ovakav zaključak: ako je Marija, po Božjoj volji, u pribavljanju duhovnog spasenja, bila združena s Kristom, začetnikom toga spasenja, i to na neki slični način, kao što je Eva bila združena s Adamom, začetnikom smrti, tako da bismo mogli ustvrditi, da je djelo našega spasenja izvršeno po nekoj ‘rekapitulaciji’, u kojoj je ljudski rod, kao što je po djevici bio određen za smrt, po djevici bio i spašen; ako se nadalje može isto tako ustvrditi, da je ta preslavna Gospođa tako bila odabrana za Kristovu Majku, ‘da postane sudionicom u otkupljenju ljudskog roda‘ (Pijo XI., Aispicatus profecto, AAS 1933., str. 80) i ako je stvarno, ‘sama bez ikakvog vlastitog ili nasljednog grijeha, uvijek najuže povezana sa svojim Sinom, prikazala njega na Golgoti vječnom Ocu zajedno sa žrtvom majčinskih prava i majčinske ljubavi, kao nova Eva za svu Adamovu djecu, okaljanu njegovim jadnim padom‘ (Pijo XII., Mystici Corporis Christi, AAS 1943., str. 247); iz svega toga je bez sumnje slobodno zaključiti, da kao što se Krist, novi Adam nazivlje Kraljem, ne samo zato što je Božji Sin, nego i jer je naš Otkupitelj, slično tako na neki analogni način treba reći, da je i Blažena Djevica Marija Kraljica, ne samo zato, što je Majka Božja, nego i zato, što je kao nova Eva bila združena s novim Adamom.” (papa Pijo XII., Enciklika Ad Cæli Reginam, br. 35-36, 38)

Specifičan naziv „Suotkupiteljica” za Blaženu Djevicu izričito su koristili neki od papa, poput Pija XI., koji se tijekom radijske poruke obratio Majci Božjoj na sljedeći način: „Majko najvjernija i najmilosrdnija, koja si kao suotkupiteljica i dionica u bolima svoga ljubljenog Sina pomagala Mu dok je prinosio žrtvu našega Otkupljenja na oltaru Križa…” (Radio poruka hodočasnicima u Lourdesu, 28. travnja 1935.; izvadak iz Papal Teachings: Our LadyI, br. 334, str. 228).

Naslov „Suotkupiteljica” pojavljuje se i u dokumentima koje je izdao Sveti Oficij, kojemu je svaki papa na čelu. Sveti Oficij vatikanski je dikasterij zadužen za provođenje pravoverja u čitavoj Općoj Crkvi. Godine 1913., pod papom sv. Pijem X., izdan je dekret koji se odnosi na „slavno ime Njegove Majke, naše Suotkupiteljice, Blažene Marije” („glorioso… nomine Matris suæ, corredemptricis nostræ, beatæ Mariæ”; u Acta Apostolicæ
Sedis V [1913], str. 364). Nadalje, sljedeće godine isti je sveti Rimski Prvosvećenik, Pijo X., odobrio oprost za molitvu koja se obraća Isusovoj Majci kao „suotkupiteljici ljudskoga roda” („corredentrice del genere umano”; u Acta Apostolicæ Sedis VI [1914], str. 108).

Citati poput iznad navedenih mogli bi se još umnožiti, no navedeni su dovoljni da utvrde kako su dokazi Učiteljstva za istinitost Marijine suootkupiteljske [uloge] uvjerljivi; stoga, jasno je da nijedan katolik ne može to propitkivati bez da griješi. Ipak, točna teološka nota navedenog učenja još uvijek nije određena. Je li to dogma, takva da bi njezino poricanje predstavljalo grijeh krivovjerja? Ili posjeduje li [možda] niži teološki status?

O. Joseph de Aldama, S.J. u svojoj raspravi On the Blessed Virgin Mary za dogmatski kompendij Sacræ Theologiæ Summa, povlači neke potrebne razlike i procjenjuje teološki status svake pojedinačno:

• „a) da je Marija surađivala u djelu otkupljenja, barem posredno, predmet je vjere (de fide).

• b) da je također neposredno surađivala, jest doktrina koja je više u skladu s citiranim tekstovima svetih Prvosvećenika. Doista, navedeni tekstovi uzeti zajedno kao cjelina, označavaju stalno učenje Rimskih Prvosvećenika kroz čitavo stoljeće, koje je s protokom vremena sve jasnije predano čitavoj Crkvi. Jer nisu im nepoznate rasprave teologa glede tog predmeta.

• c) da se naslov Suotkupiteljica upotrebljava s pravom – sigurno jest, te nije dozvoljeno sumnjati u njegovu prikladnost.” Vlč. Joseph A. de Aldama, Sacræ Theologiæ Summa IIIA: On the Blessed Virgin Mary, br. 158) […]

Trebamo se sjetiti da suotkupiteljska [uloga] Blažene Djevice ne umanjuje Kristovo otkupiteljsko djelo, kao što niti štovanje nje kao Majke Božjene umanjuje Njegovo utjelovljenje. Naprotiv! Kao što Bog ne bi postao čovjekom bez suradnje žene (usp. Lk 1,38), tako je odlučio otkupiti svijet ne bez sudjelovanja svoje žalosne i bolne Bezgrješne Majke. Krajnji izvor suotkupiteljske [uloge], uvijek moramo pamtiti, jest neistraživa Božji promisao; bješe to jednostavno Njegov „posebni božanski promisao da ju primi i pridruži Kristu u djelu otkupljenja.” (de Aldama, On the Blessed Virgin Mary, br. 158).

Stoga, Marijina suotkupiteljska [uloga] jest razumna, u skladu s Božanskom objavom te u potpunosti autoritativna. Štoviše, nevjerojatno je prekrasna.

Žalosno je da postoje čak i neki koji se nazivaju katolicima i sedevakantistima koji niječu sudjelovanje Blažene Majke u Otkupljenju; namjesto toga, odlučuju se pristajati uz vlastita privatna tumačenja nauka Crkve, kao da imaju pravo odstupiti od papinskog učiteljstva pod bilo kojim izgovorom.

Ipak, Crkva je jasna u pogledu autoriteta papinskog učenja, čak i kada se ono primjenjuje izvan nezabludivosti. Sveti Robert Bellarmin, naučitelj papinstva, istaknuo je kako se „svi katolici slažu” da kad „papa, sam ili s određenim Saborom, izjavljuje nešto glede dvojbenog predmeta, bez obzira na to je li mogao pogriješiti ili ne, mora biti pokorno slušan od svih vjernika” (De Romano Pontifice, knj. IV., pogl. II.; prijevod: Ryan Grant).

Papa Pijo XI. poticao je svoje biskupe da budu „budni u djelima i riječi, kako bi vjernici rasli u ljubavi prema ovoj Svetoj Stolici, častili je i prihvaćali s potpunom poslušnoću; neka izvršuju sve što sama Stolica uči, određuje i propisuje” (Enciklika Inter Multiplices, br. 7).

Nije iznenađujuće da je navedeno bilo i jasno učenje pape Lava XIII.:

„Ako u teškim vremenima u kojima je naša kocka bačena, katolici budu priklonili uši k nama, kako im dolikuje, lako će uvidjeti koje su dužnosti svakoga pojedinca kako u predmetima mišljenja tako i djelovanja. U pogledu mišljenja, sve što su Rimski Prvosvećenici do sada naučavali ili će ubuduće naučavati, mora se čvrsto držati umom, te koliko god okolnosti zahtijevaju, mora se otvoreno ispovijedati.” (papa Lav XIII., Enciklika Immortale Dei, br. 41)

„S kršćanima je posvema drugačije; oni primaju svoje pravilo vjere od Crkve, čijim autoritetom i pod čijim vodstvom bivaju svjesni da su nesumnjivo dosegli istinu. Posljedično tomu, kao što je Crkva jedna, jer Isus Krist je jedan, tako i u čitavom kršćanskom svijetu postoji i treba postojati samo jedna doktrina: ‘jedan Gospodin, jedna vjera‘; ‘da imajući isti duh vjere‘, posjeduju spasonosno načelo iz kojeg spontano proizlazi jedna te ista volja u svima, i jedan te isti način djelovanja. […]

Pri određivanju granica poslušnosti prema pastirima duša, ali iznad svega prema autoritetu Rimskog Prvosvećnika, ne smije se pretpostavljati da se njoj treba pokoriti samo u odnosu na dogme čije tvrdoglavo nijekanje nije moguće odvojiti od zločina krivovjerja. Nadalje, niti je dovoljno iskreno i čvrsto pristajati uz doktrine koje, iako nisu definirane nikakvom svečanom izjavom Crkve, a koje su od nje predložene za vjerovanje, kao božanski objavljene, u njezinu redovnom i sveopćem naučavanju, a koje je [Prvi] vatikanski sabor proglasio da se trebaju vjerovati ‘katoličkom i božanskom vjerom‘. No, i navedeno se mora ubrojiti među dužnosti kršćana, da dopuste da njima vlada i upravlja autoritet i vodstvo biskupa, a prije iznad svega Apostolske Stolice.

I kako je prikladno da to bude tako da svatko može lako shvatiti. Jer stvari sadržane u božanskim proročanstvima odnose se dijelom na Boga, a dijelom na čovjeka te na sve što je potrebno za postizanje njegova vječnog spasenja. Sada, oboje, to jest, ono što smo dužni vjerovati i ono što smo dužni činiti, propisano je, kao što smo rekli, od strane Crkve po vlastitom božanskom pravu, a u Crkvi od strane Vrhovnog Prvosvećenika.

Stoga, na papi jest da autoritativno prosuđuje što sadrže sveta proročanstva, kao i koje su doktrine u skladu, a koje u neskladu s njima; a također, iz istog razloga, da pokaže što treba prihvatiti kao ispravno, a što odbaciti kao bezvrijedno; što je potrebno činiti, a što izbjegavati kako bi se postiglo vječno spasenje. Jer inače, ne bi bilo sigurnog tumača zapovijedi Božjih, niti sigurna vodiča koji bi čovjeku pokazivao kako treba živjeti.” (papa Lav XIII., Enciklika Sapientiæ Christianæ, br. 21, 24)

Za katolika je, dakle, stvar jasna.

[Smatrajući se mudrima, dodali su još jedan smrtni grijeh svom*] gotovo beskrajnom popisu teških prijestupa protiv Svemoguća Boga, koji se neće dati ismijavati (usp. Gal 6,7): „Jer pisano je: ‘Uništit ću mudrost mudrih, a razboritost umnih odbacit ću. Gdje je mudrac? Gdje je pismoznanac? Gdje je svađalica ovoga svijeta? Nije li Bog mudrost ovoga svijeta učinio ludom?‘ (1Kor 1, 19-20).

Izvor: https://novusordowatch.org/2019/12/francis-denies-coredemption/

Bilješke:

[1] https://www.fathercoleridge.org/p/what-co-redemptrix-actually-means

[2] Ibid.