Urednička napomena: prije nego što započnete čitati ovaj tekst, potrebno je napomenuti slijedeće: kako bi tekst bio lakše čitljiv i dosljedan, učinjenjene su manje uredničke prilagodbe. U slučaju dodatnih uredničkih intervencija ili pojašnjenja, naznačiti ćemo to na slijedeći način [tekst*].

Ovaj neslužbeni prijevod napravljen je uz dopuštenje The WM Review-a, koji ipak ne može jamčiti za njegovu točnost.

Došašće bi trebalo biti ozbiljno vrijeme molitve, pokore i priprave. Ali između užurbane božićne kupovine, glavnih obiteljskih okupljanja i svih oko nas koji inzistiraju na ranom početku slavlja Božića, može biti prava borba provesti došašće s ikakvom sabranošću.

Kvatreni dani u došašću – tri dana posta, [nemrsa*] i molitve – nude nam protuotrov za ovo neumoljivo iščekivanje Božića u suvremenom svijetu. Oni su katolički svjedoci protiv zadiranja tog lažnog, sekularnog Božića u sveto vrijeme Došašća. Oni su prilika da iznova postavimo naš pristup prema Došašću – koji je možda popustio usred prosinačkog kaosa – te naš pristup prema samom Božiću.

Rimska Crkva obilježava kvatrene dane postom [i nemrsom*] od tri dana (uvijek srijeda, petak i subota) u svako od četiri godišnja doba. U došašću oni su u srijedu nakon blagdana sv. Lucije (13. prosinac).

S obzirom na vrijeme, možemo ih upotrijebiti kao priliku da se iznova usredotočimo na pravo značenje Božića, kako je izraženo u slavnim „O antifonama”, koje će započeti otprilike u ovo vrijeme (17. prosinca). Ove antifone, koje se pjevaju na Veliča u Večenjoj Božanskog časoslova, temelj su adventskog himna Veni veni Emmanuel (O, dođi, Emanuele). Kada su postavljene obrnuto, ove antifone tvore mnemoniku latinskih riječi „ERO CRAS” („Sutra ću biti”):

• O E-mmanuel (23. prosinca)
• O R-ex Gentium (22. prosinca)
• O O-riens (21. prosinca)
• O C-lavis David (20. prosinca)
• O R-adix Jesse (19. prosinca)
• O A-donai (18. prosinca)
• O S-apientia (17. prosinca)

Ove antifone tvore liturgijsko odbrojavanje do Božića, a kvatreni dani mogu biti poticaj da se s njima ujedinimo kao u posljednjoj pripravi za svetkovinu. [1]

No, otkud opća praksa kvatrenih dana dolazi, koja je njihova svrha, te kako nam mogu pomoći da bolje proslavimo Došašće i Božić?

Židovi su obdržavali nešto slično Kvatrenim danima, posteći četvrti, peti, sedmi i deveti mjesec (Tamuz, Av, Tišrej i Tevez; odnosno u srpnju, kolovozu, listopadu i siječnju). [2]

Međutim, iako tu postoje neke zanimljive paralele, Crkva – a posebno Rimska Crkva – obilježava kvatrene dane u različita doba godine spram Židova, te poradi drugih razloga.

„Kvatra” je iskrivljenje latinske riječi tempora (vremenâ), a postovi se na latinskom nazivaju „Quattuor Tempora”, što znači „četiri vremena”. Povezani su s četiri godišnja doba:

• Došašće (zima, sjetva)
• Korizma (proljeće)
• Duhovi (ljeto, žetva)
• rujan (jesen, berba vina)

Točnije, padaju srijedom, petkom i subotom:

• nakon blagdana svete Lucije (13.12.)
• u prvom tjednu korizme [3]
• u osmini Duhova
• po Uzvišenju sv. Križa (14. rujna) [4]

[…]

Neposredna i povijesna svrha kvatrenih dana možda bješe prošnja Božjeg blagoslova za poljoprivredni ciklus, kroz obdržavanje posta i pokore.

Katolička enciklopedija daje sljedeće moguće objašnjenje:

„Svrha njihova uvođenja, uz onu općenitu sveopće molitve i posta, bila je zahvaliti Bogu za darove prirode, poučiti ljude umjerenoj upotrebi istih, te pomoći potrebitima.

Neposredni povod bješe praksa rimskih pogana. Rimljani su se izvorno bavili poljoprivredom, a njihovi vlastiti bogovi bjehu pripadali istoj klasi.

Na početku vremena sjetve i žetve vršeni su vjerski obredi kako bi se isprosila pomoć njihovih božanstava: u lipnju za obilnu žetvu, u rujnu za bogatu berbu, a u prosincu za sjetvu; odatle njihovi feriæ sementivæ, feriæ messis i feri vindimiales.

Crkva je, obraćajući poganske narode, oduvijek nastojala posvetiti sve običaje koji bi se mogli upotrijebiti u dobru svrhu.” [5]

Dom Prosper Guéranger daje sljedeće objašnjenje posebno o svrsi kvatrenih dana došašća:

„Kvatreni dani došašća poznati su u crkvenoj starini pod imenom Post desetog mjeseca; sv. Lav, u jednoj od svojih propovijedi o ovom Postu, čiji je odlomak Crkva umetnula u drugu Noćnicu treće nedjelje Došašća, govori nam da je poseban post bio određen za ovo doba godine, budući da su tada svi plodovi zemlje bili sakupljeni, a kršćanima je pristajalo posvjedočiti svoju zahvalnost Bogu žrtvom suzdržavanja, čineći se tako dostojnijima pristupiti Bogu, što više bjehu odvojeni od ljubavi prema stvorenim stvarima.” [6]

Ti postovi bjehu osobita rimska praksa. Sveti Toma ističe da su kvatreni dani, uz korizmu i uočnice ključnih blagdana, tri različita razdoblja posta za Rimsku Crkvu.

No, dok je njihovo zapažanje suštinski rimsko, nekoliko značajnih autoriteta drži da su oni zapravo apostolskog podrijetla. [7] To se vjerojatno odnosi na svetog Petra.

No, bilo da su ih ustanovili apostoli, ili su stari običaji rimskog naroda koje je Crkva posvetila, ili su oboje: obdržavanje kvatrenih dana privilegija je rimokatolika, latinskog obreda. Velika je šteta što se obdržavanje ovih drevnih dana posta [i nemrsa*] danas počelo smatrati tradicionalističkom slabošću ili opcionalnom nevažnošću – čak i od strane nekih tradicionalista.

To je stoga što je post [i nemrs*] bitna praksa za kršćanski život, bez koje je nemoguće slaviti blagdane poput Božića.

Poseban fokus došašća je dolazak Krista u slavi da sudi svim ljudima na svršetku svijeta. Posljedica ovoga jest da će Krist suditi svakome od nas pojedinačno u trenutku naše smrti.

Post je presudna priprema za taj trenutak, kako u smislu okajanja i zadovoljštine za naše grijehe, tako i u smislu rastuće svijesti o stvarnosti našeg stanja i naše potrebe za otkupljenjem Kristovim.

Sam post prijeko nam je potreban. Zato je to zapovijed naravnog zakona i zato je Crkva kodificirala tu zapovijed kroz pozitivno crkveno pravo. Josef Pieper piše:

„Čitali smo kod Akvinca, ‘sveopćeg učitelja’ Crkve, da je post zapovijed naravnog zakona, posve specifično namijenjena prosječnom kršćaninu.

Ovdje je važno podsjetiti da je za svetog Tomu ‘naravni zakon’ temeljni izvor obveze. Naravni moralni zakon konačna je ‘potreba’, dat i uspostavljen izravno u naravi stvorene stvarnosti, te kao takav obdaren vrhovnom obvezujućom snagom.

Stoga, propisi o postu vraćaju se na ovu temeljnu obvezu, te čine samo preciznije definiran oblik, modificiran prema prilikama vremena i važećim običajima.” [8]

Poradi toga Guéranger piše u svezi s došašćem:

„A mi, djeca Crkve, vršimo ono što je u našoj moći ovih opomena; a budući da je trenutna disciplina došašća vrlo blaga, budimo još gorljiviji u ispunjavanju ovih propisa o postu kvatrenih dana. Preko ovih nekoliko vježbi koje se sada od nas traže, održimo u sebi gorljivost naših predaka za ovo sveto vrijeme došašća.

Nikad ne smijemo zaboraviti da, iako je nutarnja priprema ono što je apsolutno bitno za našu korist od dolaska našega Gospodina Isusa Krista, ipak ta priprema teško može biti stvarna, osim ako se ne očituje izvanjskim praksama vjere i pokore.” [9]

Post je dobar za nas na razne načine. Pieper dodaje da bez posta nitko tko već nije savršen nije u stanju očuvati „onaj nutarnji red krjeposti, kojim se nemir senzualnsoti drži pod kontrolom, a duh oslobađa kako bi se mogao vinuti u mjesto svog primjerenog ispunjenja i zadovoljstva.” [10]

Jedan od ključnih ciljeva takvog posta jest biti u stanju vidjeti jasno; konkretno, moći vidjeti stvarnost, poredak razuma i stvari onakvima kakve stvarno jesu. Uobičajeno je da nas svi oblici neumjerenosti sprječavaju da jasno vidimo, te zasljepljuju za stvarnost i razum. Post je dio pokušaja da se taj štetan učinak ništi.

No osim što posvećuju godišnja doba i poljoprivrednu godinu, razdoblja kvatrenih dana daju nam priliku da se osvrnemo na prošlost, naime na posljednja tri mjeseca.

Oni su naša prilika da učinimo nešto pokore za grijehe koje smo počinili tijekom prethodnog razdoblja, kao i da učinimo nešto pokore u znak zahvale za razne blagoslove ovih mjeseci.

Kvatreni dani prilika su i za promišljanje o sadašnjosti, o tome gdje se sada nalazimo.

Također daju nam priliku da promislimo o budućnosti, i naredna tri mjeseca. Što želimo postići u ovom vremenu, i gdje želimo biti? Koje grijehe ne želimo okajavati sljedeći put kad post dođe?

Ova tri dana možda su dobro vrijeme da napravimo prvu i drugu vježbu iz Duhovnih vježbi svetog Ignacija, te da se postavimo podno križa sa sljedećim pitanjima:

Što učinih za Krista?

Što činim za Krista?

Što bih trebao činiti za Krista?

Sama rimska liturgija daje nam sljedeće tekstove pape svetog Lava Velikog za Kvatrene dane došašća, koji nam pokazuju zašto je njihovo obdržavanje toliko potrebno:

„Predraga braćo, s brigom koja dolikuje nama kao pastiru vaših duša, potičemo vas na strogo obdržavanje ovog prosinačkog posta. Iznova dođe mjesec prosinac, a s njim i ovaj pobožni običaj Crkve.

Plodovi godine, koja je na izmaku, sada su svi sabrani, a svoju uzdržljivost najsretnije prinosimo Bogu kao žrtvu zahvalnicu. A što može biti korisnije od posta, vježbe kojom se Bogu približavamo, odupiremo đavlu, te svladavamo blage zanose grijeha?

Post odvjeka bješe kruh snage. Iz uzdržljivosti proizlaze čiste misli, razumne želje i zdravi savjeti. Dobrovoljnim mrtvljenjima tijelo umire požudi, a duša se obnavlja u snazi. No, kako post nije jedino sredstvo kojim dobivamo zdravlje naših duša, dodajmo našem postu djela milosrđa. Utrošimo u dobrim djelima ono što uzmemo od oprosta. Neka naš post postane gozba ubogih.

Branimo udovicu i služimo siročetu; tješimo nevoljnike a mirimo otuđene; prihvatimo lutalicu a pomozimo potlačenom; odjenimo gole a njegujemo bolesne. I neka svatko od nas koji prinese Bogu sva dobročinstva ove adventske žrtve posta i milostinje, bude od Njega prikladan primiti vječnu nagradu u Njegovu nebeskom kraljevstvu!

Srijedom i petkom postimo; isto tako u subotu je Uočnica u crkvi svetog Petra, po čijim se dobrim molitvama nadamo što djelotvornije zadobiti ono što molimo, po našem Gospodinu Isusu Kristu, koji s Ocem i Duhom Svetim, živi i kraljuje, Bog, u sve vijeke vjekova. Amen.” [11]

Naravno, ove se riječ odnose na svako od četiri razdoblja kvatri. Propovijedajući na jesenskim kvatrama, isti je sveti Papa istaknuo važnost tjelesne i zajedničke pokore:

„Premda je svakome od nas dopušteno kažnjavati svoje tijelo kaznama koje svatko sebi sam nametne, te obuzdavati, s većom ili manjom oštrinom, požude tijela koje ratuju protiv duha – ipak, potrebno je da se, u određene dane, slavi opći post od strane svih.

Pobožnost je tim djelotvornija i svetija, kad je u djela pobožnosti, uključena čitava Crkva, jednim duhom i jednom dušom. Svemu, zapravo, što je javnog karaktera, treba dati prednost spram onog što je privatno; a jasno je kako je interes utoliko veći kada je ozbiljnost svih uključena u nju.

Glede pojedinačnih nastojanja, neka svatko zadrži svoj žar u njima; neka svatko, moleći pomoć božanske zaštite, uzme sebi nebeski oklop, kojim će se oduprijeti zamkama koje postaviše duhovi zloće; – no, vojnik Crkve – (vojnik koji ima duh Crkve – ecclesiasticus miles), iako može djelovati hrabro u svojim privatnim borbama (specialibus præliis), ipak će se boriti sigurnije i sukcesivnije, kada se suprotstavi neprijatelju u javnoj borbi; jer u tom javnom angažmanu, on se ne može osloniti samo na vlastitu odvažnost, već, pod vodstvom Kralja koji nikada ne može biti pobijeđen, sudjeluje u bitci koju vode svi njegovi suborci, te boraveći u njihovu društvu i redovima, ima zajedništvo međusobne pomoći.” [12]

Druge godine, propovijedao je u istoj prigodi:

„Božji narod nikada nije tako moćan, kao kada se srca svih vjernika ujedine u jedinstvu svete poslušnosti, te kada u kršćanskom taboru, postoji jedna te ista priprema koju vrše svi, te jedan te isti bedem koji nas sve pokriva. […]

Uzdignimo svoja srca, povucimo se od svjetovnih zanimanja, te uzmimo malo vremena za unapređenje naših vječnih dobara. […]

Najpotpunije oproštenje grijeha postiže se kada je čitava Crkva u istoj molitvi i istoj ispovijesti; jer Gospodin bješe obećao da kad ga dvojica ili trojica, sa svetom i pobožnom jednodušnošću zamole, da će im dati štogod (Matej 18, 19-20) – što se onda može uskratiti narodu od mnogo tisuća ljudi, koji su podjednako zaokupljeni obdržavanjem jedne te iste vjerske prakse, te jednoglasno mole jednim te istim duhom?

U Božjim očima, predragi, to je velik i dragocjen prizor, kada sav Kristov narod s ozbiljnošću vrši iste dužnosti; te da, bez ikakve razlike, muškarci i žene svih staleža i redova zajedno rade jednim srcem.

Kloniti se zla i činiti dobro (Psalam 33,15) to je jedna te ista odluka svih. Svi oni slave Boga za djela koja čini po svojim slugama. Svi se ujedinjuju u uzvraćanju srdačne zahvalnosti voljenom Darovatelju svih blagoslova. Gladni se site; goli bivaju zaodjenutima; bolesni posjećenima, te nitko ne traži vlastitu korist, već korist drugih. […]

Prigrlimo, dakle, ovu blagoslovljenu čvrstoću svetog jedinstva, te s jednodušnim slaganjem iste dobre volje, uđimo u ovaj svečani Post.” [13]

Sve navedeno pokazuje da, iako su kvatreni dani došašća bitan dio priprave za Božić, zajednička pokora općenito je također bitno sredstvo za postizanje općeg dobra.

To nas zauzvrat upućuje na posljednji element kvatrenih dana koji bismo trebali razmotriti.

Ovaj posljednji element povezan je s posvećenjem godišnjih doba, poljoprivrednih ciklusa i žetve, a ipak ih nadilazi.

Ovaj element, toliko relevantan u naše vrijeme, jest da su kvatreni dani tradicionalno vrijeme u kojem Crkva podjeljuje svete redove onima koje je „Gospodar žetve” odabrao da „pošalje [kao] radnike u žetvu svoju” (Luka 10,2).

Sveti Toma Akvinski objašnjava zašto su kvatreni dani tradicionalno vrijeme za ređenja:

„Opet, običaj je u Crkvi da se sveti redovi podjeljuju svake četvrti godine […] te da tada podjeljitelj i kandidati za ređenje, pa čak i čitavi puk, za čije su dobro zaređeni, moraju postiti kako bi se pripremili za ređenje.

Stoga se navodi (Luka 6,12) da prije nego što je odabrao svoje učenike, naš Gospodin ‘otiđe na goru da se pomoli’; a Ambrozije komentirajući ove riječi kaže: ‘Što bi trebao činiti ti, kada želiš poduzeti neko pobožno djelo, budući da se Krist molio prije nego što je odaslao svoje apostole?’” [14]

Tragove te veze možemo vidjeti u ređenjima u liturgiji kvatrene subote, u kojima se određeni red podjeljivao između čitanja.

Guéranger navodi da je dugo vremena prosinac bio jedino vrijeme kada su se sveti redovi podjeljivali u Rimu, na kvatrenu subotu u došašću.

„U Rimskoj Crkvi, ređenje održano u prosincu bilo je dugo vremena najsvečanije od svih; a čini se, iz drevnih Papinskih kronika, da je osim u vrlo izvanrednim slučajevima, deseti mjesec bio kroz nekoliko stoljeća, jedino vrijeme za podjelu svetih redova u Rimu.” [15]

Drugdje opisuje kako se to dogodilo na kvatrenu subotu u došašću:

„Primitivni običaj u Rimskoj Crkvi bješe održavati ređenja u noći sa subote na nedjelju, kao što se krštenje podjeljivalo katekumenima u noći sa Velike subote na Uskrs. Ceremonija se održavala oko ponoći, a nedjeljno jutro uvijek bješe daleko odmaklo prije svršetka; tako se Misa ređenja smatrala samom nedjeljnom Misom. Kasnije je disciplina popustila i odustalo se od ovih strogih uočnica; Misa ređenja, kao i ona na Veliku subotu, bila je anticipirana; a budući da četvrta nedjelja Došašća i druga korizme dotad nisu imale vlastito evanđelje, jer ne imaše vlastitu Misu, oko desetog ili jedanaestog stoljeća odlučeno je da se evanđelje Mise ređenja ponovi u posebnoj Misi dviju dotičnih nedjelja.” [16]

Iako bi zvanja trebala i dalje biti središnja briga u sve kvatrene dane, ona mogu biti od posebne važnosti u Došašću. Guérangerov komentar na ovu poveznicu za kvatrene dane došašća:

„Vjernici se trebaju ujediniti s Crkvom u toj njezinoj nakani, te prinijeti Bogu svoje dostojne služitelje Riječi i Sakramenata, te istinske Pastire puka.” [17]

U trenutnoj krizi Crkve, nema sumnje da trebamo moliti da Gospodin pošalje radnike u žetvu, a pastire ovcama. Kao što molitva glasi:

Gospodine, podari nam svećenika.

Gospodine, podari nam svetih svećenika.

Gospodine, podari nam mnogo svetih svećenika.

Gospodine, podari nam mnogo sveti redovničkih zvanja.

Sveti Pijo X., moli za nas.

Nažalost, u ovoj fazi krize Crkve, čini se nužnim da molimo i:

Gospodine, podari nam valjanih svećenika.

To je stoga što je za mnoge tradicionalne katolike osjećaj dvojbe u nove obrede svećeničkog ređenja i biskupskog posvećenja nestao – no ne bez opovrgavanja argumenata protiv njihove valjanosti. Srljamo u katastrofu otvorenih očiju.

Kako bi se tomu suprotstavilo, postoji velika potreba za svećenicima i biskupima čiji redovi ni na koji način ne ovise o (u najboljem slučaju) dvojbeno valjanim novim obredima Pavla VI. Kao što je nadbiskup Lefebvre napisao 1988. godine osobi koja ga je pitala o uvjetnom zaređivanju muškaraca čiji redovi ovisiše o tim obredima:

„Slažem se s Vašom željom da iznova uvjetno zaredite ove svećenike, kao što sâm i sam iznova zaređivao mnogo puta. Svi sakramenti modernističkih biskupa ili svećenika sada su dvojbeni.

Promjene se povećavaju a njihove namjere više nisu katoličke.

U vremenu smo velikog otpada.

Potrebno nam je sve više biskupa i svećenika koji su pravi katolici. To je nužno svugdje u svijetu.” [18]

Osim toga, trebali bismo se moliti i činiti pokoru za svećenike koje imamo, a koji prinose svoje živote za naše poučavanje i posvećenje.

Kao što smo iznad vidjeli, papa sveti Lav rekao je kako su molitva i pokora koju čitava Crkva prinosi na kvatrene dane te druge takve dane, posebno učinkoviti pred Bogom.

Konačno: nekoliko riječi za mlade katoličke mladiće koji su zdravog razuma i dobrog tjelesnog i moralnog zdravlja.

Prestanite gubiti vrijeme. Ostavite po strani pretjerano samopromatranje modernog razlučivanja zvanja, te čekanja da se pojavi nutarnji glas. To je gubljenje vašeg vremena i vremena svih ostalih. To tako ne funkcionira. Božji poziv na ispravan način dolazi k vama od biskupa na dan ređenja.

Ne dramatizirajte. Mnogi od nas poznaju one koji su godine proveli u „kulturi javnog rasuđivanja” te postali protagonisti u vlastitoj dramskoj sapunici. Ponekad su čak i u pratnji romantičnog interesa. Ništa od toga ne vodi ničemu.

Poduzmite neke stvarne korake. Nakon prethodnog razlučivanja, zvanje se u potpunosti razlučuje u sjemeništu (ili u samostanu), a ne izvan njega. Nema sumnje da čak i pronalazak odgovarajuće ustanove može biti težak u našoj trenutnoj situaciji; ali ako ustrajete u molitvi, onda će se dobri Bog sigurno pobrinuti.

Pokušajte nabaviti primjerak knjige Religious Vocation: An Unnecessary Mystery od o. Richarda Butlera (ili nešto slično), te ako su uvjeti odgovarajući, poduzmite neke konkretne korake za odlazak u sjemenište. Isto vrijedi i za muškarce i za žene što se tiče redovničkog života.

Ne bojte se. Suprotno onome što su vam možda rekli, nema sramote u napuštanju sjemeništa ili samostana ako se odluči da nemate zvanje.

Također, suprotno onome što vam je možda rečeno, brak nipošto nije život u dokolici ili način izbjegavanja žrtve. U ovom životu nema načina da se izbjegne žrtva.

Samo učini to. Dakle, ako možeš iskušati neko zvanje, onda – za ljubav Božju i Njegove svete Crkve – molimo Vas, učinite to!

A u međuvremenu, poslušajmo iznova Pieperove riječi o postu i primijenimo ih na obdržavanje kvatrenih dana ovog došašća:

„Hilaritas mentis – veselje srca.

Kršćanska dogma taj pojam najuže povezuje s izvornim oblikom askeze, postom. Ta se veza temelji na Novom zavjetu, na Gospodinovoj opomeni koju Crkva objavljuje svake godine na početku korizme: ‘Kad postite, ne budite lica mrka kao licemjeri!’ (Mt 6,16). […]

Međutim, veselje srca znak je nesebičnosti. Ovim znakom i pečatom sigurno se može prepoznati da licemjer i svaka vrsta napete egocentričnosti bivaju uklonjeni.” [19]

Izvor: https://www.wmreview.org/p/advent-ember-days

Bilješke:

[1] Ove antifone i prateći Veliča dostupni su na latinskom jeziku na popisu za reprodukciju na YouTube-u.

[2] Ovi postovi obilježili su sljedeće događaje:

• Shiva Asa BeTammuz (17. Tamuz): Mojsijevo razbijanje ploča Zakona i probijanje jeruzalemskih zidina od strane Rima i Babilona (očito na isti kalendarski datum).
• Tisha B’Av (9. Av): Uništenje Hrama od strane Nabukodonozora i Tita, kao i Božja odredba da generacija Izraelaca u pustinji neće ući u Obećanu zemlju (jer su se usprotivili izvještaju o Jošuinim špijunima). Očito je to bio i datum poraza lažnog Mesije Bar Kokchbe, te nekoliko drugih poteškoća za židovski narod (poput njihovog protjerivanja iz Engleske 1290. i iz Španjolske 1290.)
• Tzom Gedaliah (3. ili 4. Tishrei, dan nakon Rosh Hashane): Smrt upravitelja Godolije (Gedalija) i raspršivanje preostalih Židova u Svetoj zemlji dok je većina bila u egzilu u Babilonu.
• Asarah B’Tevet (10. Tevet): Zarobljenici s Ezekijelom slučaju o uništenju Hrama, kao i o prevođenju Septuaginte (koju su oplakivali neki rabini) te smrt Ezre, pisara.

(Sveti Toma Akvinski, Summa Theologica, II-II, Q147 A5)

[3] Izvorno se čini da su postojala samo tri seta kvatri: u ljeto, jesen i zimu, s tim da su četvrte bile već na snazi najkasnije do petog stoljeća. U svakom slučaju, Proljetne kvatre već su u posnom razdoblju Korizme, kako objašnjava Dom Prosper Guéranger:

„Moramo imati na umu da u proljeće ovi dani uvijek dolaze u prvom tjednu korizme, razdoblju koje je već posvećeno najstrožem postu i nemrsu, te da stoga ne mogu ništa dodati pokorničkim vježbama tog dijela godine.”

(Dom Prosper Guéranger, The Liturgical Year, for Wednesday of Ember Week, Advent)

[4] Nakon reforme kalendara koje je proveo Ivan XXIII., sada postoji određena zbrka oko toga kako bi se to trebalo izračunati. Ponekad, promjene Ivana XXIII. smještaju Jesenske kvatre tjedan dana nakon što bi bile prije. Zanimljivo je da se čak i moderni Vatikan, prilikom uvođenja kalendara za anglikanske ordinarijate, vratio staroj metodi izračunavanja datuma Jesenskih kvatri.

[5] Mershman, F. (1909.). Ember Days. In The Catholic Encyclopedia. New York: Robert Appleton Company. http://www.newadvent.org/cathen/05399b.htm

Mershman nastavlja:

„Prije Gelasija (492. – 496.) kvatreni dani bili su poznati samo u Rimu, ali nakon njegovog vremena njihovo se obdržavanje proširilo.

U Englesku ih je donio sveti Augustin; u Galiju i Njemačku Karolinzi. Španjolska ih je usvojila s rimskom liturgijom u jedanaestom stoljeću. U Milano ih je uveo sveti Karlo Boromejski.

Istočna Crkva ih ne poznaje.”

Navedeno spominjanje svetog Augustina Kenterberijskog trebalo bi podsjetiti Engleze da su kvatreni dani bili dio života [njihove] nacije od najranijih faza.

Liber Pontificalis (deveto stoljeće) pripisuje ih papi Kalistu (217. – 222.), ali Mershman navodi da su vjerojatno [datiraju] ranije.

[6] Dom Prosper Guéranger, The Liturgical Year, for Wednesday of Ember Week, Advent, str. 219.

[7] Guéranger piše o toj praksi:

„Čini se da su u kršćansku Crkvu uvedene u apostolsko doba; takvo je barem mišljenje svetog Lava, svetog Izidora Seviljskog, Rabana Maura te nekoliko drugih starokršćanskih pisaca.”

(Guéranger, Ember Days, Advent.)

[8] Pieper, The Four Cardinal Virtues, str. 180-1

[9] Guéranger 219

[10] Ibid. 181

[11] Čitanje IV-VI, Treća nedjelja Došašća

[12] Guéranger, Ember Days of September

[13] sv. Lav Veliki, Propovijed III, De Jeun Sept. Mensis. Ibid.

[14] sv. Toma Akvinski, Summa Theologica, II-II, Q147 A5.

[15] Guéranger 220

[16] Guéranger 230

[17] Guéranger 220

[18] Pismo od 28. listopada 1988. Rukom pisano pismo i transkripciju učinili su dostupnim na raspolaganje dominikanci iz Avrilléa ovdje.

[19] Pieper 184-5.