Urednička napomena: prije nego što započnete čitati ovaj tekst, potrebno je napomenuti slijedeće: kako bi tekst bio lakše čitljiv i dosljedan, učinjenjene su manje uredničke prilagodbe. U slučaju dodatnih uredničkih intervencija ili pojašnjenja, naznačiti ćemo to na slijedeći način [tekst*].

Ovaj neslužbeni prijevod napravljen je uz dopuštenje The WM Review-a, koji ipak ne može jamčiti za njegovu točnost.

Uredničke bilješke

U raspravama glede postsaborskih sakramentalnih obreda, uobičajeno je čuti određene strane koje tvrde kako su novi obredi sami po sebi valjani, ali zbog raznih dvosmislenosti, djelitelj možda nema ispravnu nakanu potrebnu za valjanu podjelu [sakramenta].

U nekim aspektima, navedeno se čini kao lijep način za izbjegavanje zaključka kako su novi obredi sami po sebi sumnjivi ili nevaljani – a tako i da se izbjegnu složene ekleziološke posljedice takvoga zaključka. Uostalom, doista je moguće da djelitelj ne uspije formirati odgovarajuću nakanu i time učini nevaljanim sakrament koji naizgled podjeljuje.

Međutim, time se brka „normalan” rizik hipotetskog djelitelja bez odgovarajuće nakane s drugačijom i vrlo abnormalnom situacijom. U ovom članku, o. Hervé Belmont objašnjava vlastito stajalište o tome zašto argumenti o „nakani” glede novih obreda ne mogu biti osnova za razboritu sumnju u nove sakramente, a da nas istovremeno ne dovedu do zaključka da nam ti obredi uopće nisu mogli doći od autoriteta ili jamstava Crkve.

Kad smo došli do te točke, argumenti glede nakane čine se bespredmetnima: teško je vidjeti [poveznicu] kako se bilo koji postupak može opravdati osim uvjetnog ponavljanja sakramenata podjeljenih kroz nove obrede, barem za one koji su promijenjeni u svojoj esenciji (sveta Euharistija, Potvrda, Sveti red i Posljednje pomazanje), kao što smo na drugom mjestu raspravili.

Napomena: U članku ispod, o. Belmont piše:

„Nakana nije subjektivna; ona prvenstveno prebiva na strani obreda koji ju određuje.”

Iako je ovo svakako faktor koji se mora uzeti u obzir, Belmontov članak na određenim mjestima čini se da postavlja višu ljestvicu za potrebnu nakanu spram onoga što Clark naziva „općenitom kršćanskom nakanom” ili „općom nakanom činiti što Krist čini, ili što čini Kristova prava Crkva, ili pravi kršćani općenito gledano, u podjeljivanju sakramenata.” [1]

[Za neke od problema s argumentima glede nakane, pročitajte sljedeći članak.]

Nakana i sakramenti

o. Hervé Belmont

8. ožujka 2006. godine

Nakana u sakramentima

Pitanje nakane potrebne za valjano podjeljivanje sakramenata često leži u središtu proučavanja liturgijske reforme. Navedno pitanje složenije je nego što neke brzoplete simplifikacije sugeriraju. Čini mi se važnim podsjetiti se na ključnu točku: nakana nije subjektivna; ona prvenstveno prebiva na strani obreda koji ju određuje.

Nakana i obred

Kako bi sakrament valjano bio podjeljen, djelitelj mora imati nakanu činiti što Crkva čini. Upravo ta nakana čini ga, u datom trenutku, djeliteljem Crkve i oruđem Isusa Krista. Zato je ona potrebna.

Predmet te nakane jest ono što Crkva čini; to jest, ono što Crkva postizava rukama djelitelja, ono što Crkva daje djelitelju u tu svrhu: to je obred Crkve, plod i izraz vjere Crkve. To je vjera Crkva posrijedi.

„… sakramenti odgovaraju vjeri, kao njezini iskazi i kao oni koji imaju snagu iz nje.” (sveti Toma Akvinski, IV Sent. D. I Q. 1 a. 2 sol. 5)

„… treba reći da instrument ne prima moć na spomenuti način osim kada je pripojen glavnom agentu, tako da se njegova snaga ne neki način izlijeva u instrument. No, glavni agent koji djeluje per se za opravdanje jest Bog kao učinkovit uzrok, a Kristova muka kao zaslužni uzrok. Sakrament je tomu uzroku pridružen vjerom Crkve, koja istovremeno upućuje ovaj instrument na glavni uzrok, te upućuje znak na ono što označava.

Tako učinkovitost ili snaga instrumenatâ ili sakramenata proizlazi iz tri stvari, naime: iz božanske ustanove kao uzroka glavnog agenta, iz Kristove Muke kao prvog zaslužnog uzroka te iz vjere Crkve, kao onoga što spaja instrument s glavnim agentom [Isusom Kristom].” (IV Sent. D. I Q. 1 a. 4 sol. 3)

„Vjera [Crkve] daje učinkovitost sakramentima ukoliko ih na neki način pripaja s glavnim uzrokom [Isusom Kristom], kao što je rečeno. Stoga vjera u Muku, iz koje sakramenti imaju izravnu i neposrednu učinkovitost, daje obilnu učinkovitost sakramentima.” (Ibid.)

Sakramentalna nakana nije nakana čiji je objekt finis operantis (razlog koji potiče agenta na čin), već nakana usmjerena prema finis operis (krajnjem cilju djelovanja) – samom djelovanju kao objektu volje.

Djelitelj sakramenata jest instrument – i to slobodan instrument. Međutim, njegova sloboda jest samo sloboda izvršenja:

• djelovati ili ne djelovati;
• simulirati (iz zlobe ili u svrhu liturgijske vježbe, itd.) ili ne simulirati.

Instrument nema slobodu specificiranja; on ne može „izabrati vlastitu nakanu” – on mora željeti činiti što Crkva čini.

A ono što Crkva čini jest njezin obred: njezina vjera, njezina nakana sadržana u njezinu obredu. To je njezin obred koji je plod i izraz njezine vjere.

Djelitelj, dakle, prima sakramentalni obred onako kako mu ga je predala Crkva: on ne bira svoju nakanu, on ju ne oblikuje sam. On prima nakanu primanjem obreda i njegovom upotrebom.

Jamstva Crkve

To je jamstvo valjanosti sakramenata: upotreba obreda Crkve – objektivne, provjerljive stvarnosti – osigurava [osim u slučajevima namjerne simulacije] stvarnost sakramenta i njegov učinak – čak i ako je djelitelj u zabludi o naravi ili učinku sakramenta, čak i ako je neobziran, nevjernik, simonist itd.

Kada se obred reformira (a posebice kada se njegova forma mijenja), upotreba tog novog obreda nužno podrazumijeva nakanu činiti ono što je namjeravao činiti onaj koji je promulgirao taj obred, nakanu određenu vjerom čiji je obred plod i izraz.

• ako Crkva modificira vlastiti obred, tada su nakana, vjera i učinkovitost (koji su nužno povezani) božanski zajamčeni;
• ako manjka promulgacija Crkve, tada manjka i takovo jamstvo;
• ako manjka vjera Crkve, tada manjkaju i nakana i učinkovitost.

Vjera Crkve i ono što obred označava

Vjera Crkve prisutna je u onomu što obred označuje.

Ako se promotri sakramentalni znak, krajnja stvarnost sjedinjenja materije i forme jest ono što njega označava. U sakramentalnom činu, to označivanje prebiva na strani znaka a ne u nakani.

Ali unutar samoga obreda, to označivanje izraz je nakane koju pruža promulgacija, a koje se izražava kroz čitavi obred – upravo je to nakana koju djelitelj „usvaja” upotrebljavajući obred. Stoga je značenje ujedno učinak i znak nakane koji upravlja podjeljivanjem obreda (ne nakana kakva je prisutna kod autorâ, već nakana prisutna u činu promulgacije – koja, naravno, nije nepovezana s nakanom autorâ).

To jedinstvo značenja i nakane jest u vjeri Crkve. To je vjera Crkve u glede sakramenta, njegove naravi i njegove učinkovitosti. To je vjera Katoličke crkve, čiji su plod i izraz značenje i obred.

Stoga to jedinstvo značenja i nakane može se jamčiti samo promulgacijom od strane legitimnog autoriteta (a krjepošću nezabludivosti Crkve u takovim predmetimma, takova promulgacija jest zajamčena).

Doista, nemoguće je odvojiti tri stvari:

• sukladnost litrugijskog obreda s katoličkom vjerom (sukladnost u činu);
• valjanost sakramenta podijeljenog prema određenom obredu (barem jamstvo njegove valjanosti);
• legitimnost autoriteta koji je proglasio određeni obred.

Čitava katolička doktrina protivi se toj disocijaciji, kako u sakramentalnoj teologiji, tako i u teologiji o nezabludivosti Crkve u predmetima vjere i sakramenata.

Zaključci u svezi novih obreda

Ako, dakle, novi obredi [Drugog vatikanskog sabora] dolaze od istinskog autoriteta Crkve, nemoguće je da budu protivni vjeri ili nevaljani; pomoć Duha Svetoga jamči kako njihovu usklađenost s vjerom tako i njihovu učinkovitost milosti. Stoga:

• ako novi obredi nisu u skladu s katoličkom vjerom, tada nije moguće da dolaze od crkvenog autoriteta, koji Crkvi ne može dati loš zakon ili prijezira vrijedan obred;
• ako u onome što je esencijalno, oni nisu u skladu s katoličkom vjerom, onda ne mogu biti valjani: manjak vjere Crkve ne može im dati učinkovitost o kojoj raspravljasmo;
• ako, konačno, ne dolaze od autoriteta Crkve, nema jamstva njihove valjanosti, koja se može spoznati samo vjerom i svjedočanstvom Crkve.

Izvor: https://www.wmreview.org/p/intention-belmont

Bilješke:

[1] Francis Clark, Anglican Orders and Defect of Intention, str. 20.