Urednička napomena: prije nego što započnete čitati ovaj tekst, potrebno je napomenuti slijedeće: kako bi tekst bio lakše čitljiv i dosljedan, učinjenjene su manje uredničke prilagodbe. U slučaju dodatnih uredničkih intervencija ili pojašnjenja, naznačiti ćemo to na slijedeći način [tekst*].

Ovaj neslužbeni prijevod napravljen je uz dopuštenje The WM Review-a, koji ipak ne može jamčiti za njegovu točnost.

Uvod urednika

O. Reginald Garrigou-Lagrange OP, ugledni tomistički teolog dvadesetog stoljeća, ne treba puno uvoda. Bavi se izuzetno širokim rasponom tema u svojim spisima. Bio je profesor na sveučilištu Angelicum u Rimu, gdje su njegovi studenti bili dvije vrlo različite ličnosti: mons. Joseph Clifford Fenton i Karol Józef Wojtyła, kasnije Ivan Pavao II. Opće je prihvaćeno mišljenje – iako nikada dokazano – da je imao ključnu ulogu u sastavljanju enciklike [pape] Pija XII. Humani Generis.

Odjeljak u nastavku je iz knjige „The One God: a commentary on the first part of St. Thomas” [hrv. O Bogu: komentar prvog dijela Teološke sume svetog Tome] koja se bavi odnosom između teologije i nutarnjeg života. Garrigou-Lagrange je značajan po svojoj sintezi karmelićanske duhovne teologije s teologijom svetog Tome, te ovdje vidimo prelijepi međusobni utjecaj koji bi trebao proizaći između proučavanja teologije, života u milosti i ljubavi prema Bogu.

Teologija i duhovni život ne bi trebali biti suprotstavljeni, već radije trebali bi jačati jedno drugo. S toga razloga, pogrešno je odbacivati teološke priručnike ranog dvadesetog stoljeća kao dosadne i prašnjave. Youtube, podcasti i lagane popularne polemike nisu zamjene za one koji su u mogućnosti proučavati teologiju. Ova primljena, tradicionalna teologija – koja nije ništa drugo nego znanstveni izraz poruke našega Gospodina Isusa Krista – trebala bi biti gorivo koje bacamo na vatru naših srdaca kako bismo rasli u ljubavi i služenju Svemogućem Bogu. […]

Odnos između proučavanja teologije i nutarnjeg života

Reginald Garrigou-Lagrange OP

Često postoji prevelika odvojenost između proučavanja i unutarnjeg života; ne nalazimo dovoljno promatranu, onu prelijepu gradaciju o kojoj je govorio sveti Benedikt, a koja se sastoji od: čitanja, razmišljanja, proučavanja, meditacije, molitve i kontemplacije. [1] Sveti Toma, koji je svoje prvo obrazovanje stekao od benediktinaca, zadržao je ovu divnu gradaciju kada je govorio o kontemplativnom životu. [2]

Više nedostataka proizlazi iz prevelikog odvajanja proučavanja od molitve. Tako teškoće i poteškoće koje često prate proučavanje više se ne smatraju blagotvornom pokorom niti su dovoljno usmjerene prema Bogu. Tako se umor i odbojnost ponekad pojavljuju kao rezultat proučavanja, bez ikakve duhovne koristi.

Sveti Toma govori o ovim dvjema devijacijama [3] kada raspravlja o vrlini marljivosti ili primjeni na učenje, koja mora biti vođena ljubavlju kao kontrolom protiv pretjerane radoznalosti i lijenosti, kako bi se proučavalo ono što se treba proučavati, kako, kada i gdje bi trebalo, posebno s obzirom na duhovni cilj, a to je stjecanje boljeg znanja o Bogu i za spas duša.

Kako bismo izbjegli iznad spomenute međusobno oprečne nedostatke, dobro je prisjetiti se kako se naše intelektualno proučavanje može posvetiti, prvo promotrivši kakvu korist nutarnji život prima od ispravno usmjerenog proučavanja, a zatim, s druge strane, što proučavanje teologije može u sve većoj mjeri primati od nutarnjeg života. U jedinstvu ovih dviju funkcija naše naravi nalazimo najbolju potvrdu principa “Uzroci međusobno djeluju, ali u različitom redu.” Postoji međusobna uzročnost i prioritet među njima, što je zaista čudesno.

Što nutarnji život duguje proučavanju

Proučavanjem teologije nutarnji život je posebno sačuvan od dva ozbiljna nedostatka: subjektivizma u pobožnosti i partikularizma.

Subjektivizam, kako se odnosi na pobožnost, često se sada naziva “sentimentalizmom.” Sastoji se u određenoj afektivnoj ljubavi kojoj nedostaje istinske duboke ljubavi prema Bogu i dušama. Ovaj nedostatak proizlazi iz činjenice da naravna sklonost naše osjetilne naravi prevladava u molitvi prema nečijoj sklonosti. Emocija naše osjetilne naravi prevladava, a ta se emocija ponekad izražava određenim izljevima pohvale koji nemaju čvrste osnove u stvarnosti. U našim danima nekoliko skeptičnih psihologa, kao što je Bergson u Francuskoj, misle da je čak i katolički misticizam rezultat neke prevladavajuće i plemenite emocije koja proizlazi iz podsvjesnog ja, a koja se kasnije izražava u idejama i prosudbama mistika. Ali uvijek ostaje sumnja jesu li te prosudbe istinite kada proizlaze iz impulsa podsvjesnog ja i afektivnosti.

Naprotiv, naš nutarnji život mora biti utemeljen na božanskoj istini. On to već posjeduje po ulivenoj vjeri koja počiva na autoritetu Boga Objavitelja. No, proučavanje koje je ispravno usmjereno od velike je pomoći u potpunom shvaćanju što su istine vjere same po sebi, neovisno o našim subjektivnim dispozicijama. Proučavanje je, doista, od posebne koristi u formiranju pravog pojma o Božjim savršenstvima, Njegovoj dobroti, ljubavi, milosrđu, pravednosti, kao i o ulivenim krjepostima poniznosti, vjere i ljubavi i to bez ikakve primjese osjećaja koji nemaju svoje temelje u istini. Stoga sv. Terezija govori kako je dobila mnogo pomoći razgovarajući s dobrim teolozima, kako ne bi skrenula s puta istine u teškim situacijama. [4]

Kada je naše proučavanje pravilno usmjereno, oslobađa nutarnji život ne samo od subjektivizma već i od partikularizma koji proizlazi iz pretjeranog utjecaja određenih ideja koje prevladavaju u nekom vremenskom razdoblju ili u nekom području, idejâ koje će se nakon trideset godina činiti zastarjelima. Prije nekoliko godina prevladavale su ideje ove ili one određene filozofije, koje danas ne uživaju prihvaćenost. Tako je u svakoj generaciji. Postoji nasljeđe mišljenja i događaja koji pobuđuju divljenje; oni prolaze s modom svijeta, dok riječi Božje ostaju, po kojima pravednik mora živjeti.

Dakle, uistinu, dobro uređeno proučavanje čuva netaknutom objektivnost koju bi nutarnji život trebao imati iznad svih devijacija naše osjetilne naravi, a također čuva i univerzalnost istog, koja je utemeljena na onome što Crkva naučava svugdje i uvijeke. Tako postaje sve jasnije da su više, dublje i životnije istine nisu drugo doli osnovne istine kršćanstva, pod uvjetom da se u njih temeljito prodre te postanu li predmetom svakodnevna razmatranja i kontemplacije. Takve su istine iznesene u Očenašu i u sljedećim riječima s prve stranice katekizma: “Što moramo činiti da postignemo sreću neba? Da postignemo sreću neba, moramo upoznati, ljubiti i služiti Bogu na ovome svijetu.” Jednako tako postaje sve jasnije da je temeljna istina kršćanstva: “Bog je tako ljubio svijet da je dao svoga jedinorođenog Sina.” [5]

Od velike je važnosti da te istine duboko utječu na naše živote, bez našeg odstupanja u subjektivizam, sentimentalizam i partikularizam koji su prevladavali u nekom vremenskom razdoblju ili u nekom području. U tome, međutim, naš nutarnji život na mnogo načina ima koristi od dobra proučavanja; a najvrjedniji plod pokore nalazi se u naporu koji studij zahtjeva. To je plod mnogo dragocjeniji od naravnog užitka koji se nalazi u proučavanju koje se može sastojati u intelektualnom radu koji nije dovoljno posvećen ili usmjeren na Boga. U marljivom studiju kojeg nalaže ljubav, prvenstveno nalazimo potvrdu opće izreke: Ako su korijeni znanja gorki, plodovi su njegovi najslađi i najbolji. Ovdje ne mislimo na znanje koje napuhuje, već na ono koje, pod utjecajem ljubavi i krjeposti marljivosti uistinu izgrađuje.

Nutarnji život, kojeg proučavanje spašava od brojnih devijacija, stoga ostaje objektivan u svojoj težnji i uistinu je utemeljen na onome što je univerzalno i oduvijek bješe tradicionalna doktrina. S druge strane, nnutarnji život utječe na proučavanje teologije.

Što proučavanje teologije duguje nutarnjem životu

Često to proučavanje ostaje beživotno, bilo da se gleda na njegov pozitivni, spekulativni ili apstraktni vid. Ponekad mu nedostaje plemenita inspiracija i utjecaj teoloških krjeposti i darova razuma i mudrosti Stoga teološka mudrost ponekad nije ona “ugodna spoznaja” o kojoj sveti Toma govori u prvom pitanju Teološke sume.

Ponekad je naš um previše zaokupljen dogmatskim formulama, analizom njihovih pojmova, zaključcima izvedenim iz njih, te ne prodire dovoljno u otajstvo vjere po tim formulama kako bi iskusio njegovu duhovnu slatkoću i po njem živio.

Ovdje je prikladno reći kako su brojni sveci, koji nisu bili sposobni za tako ozbiljna proučavanja kao mi, dublje prodirali u te misterije vjere. Tako sv. Franjo Asiški, sv. Katarina Sijenska, sv. Benedikt Josip Labré i mnogi drugi koji zasigurno nisu pokušavali analizirati na apstraktan i spekulativan način dogmatske pojmove Utjelovljenja, Otkupljenja i Euharistije, nisu izvlačili teološke zaključke koje mi poznajemo. Ipak, iz izvora ovih otajstava s jednim svetim realizmom crpili su obilje života za sebe.

Kroz te su formule dostizali živim činom, u tami vjere, do same božanske stvarnosti. Kao što govori sv. Toma: “Čin vjernika nesvršava u nekoj tvrdnji, već u zbilji“, u objavljenoj istini. [6]

Čak i bez velike milosti kontemplacije, brojni dobri kršćani poniznošću i samozatajnošću prodiru na njima svojstven način u dubine tih otajstava. A ako je ta činjenica potvrđena kod ovih dobrih kršćana među vjernicima, s još većim razlogom mora biti potvrđena kod redovnika ili svećenika koji je istinski shvatio dostojanstvo svog zvanja. Svakodnevno svećenik mora slaviti Svetu Žrtvu s čvršćom vjerom, življom nadom i žarćom ljubavlju, kako bi njegova euharistijska pričest gotovo svaki dan bila suštinski revnija, i ne samo očuvala već i stalno povećavala u njemu krjepost ljubavi.

Sveti Toma dobro kaže: “Što se više neki fizički pokret približava svojem cilju, to postaje intenzivniji. No, suprotno je s nasilnim pokretom (bacanje kamena). Milost, pak, na neki ravna prema naravi. Stoga (kao što se fizički pokret padajućeg kamena stalno ubrzava), tako i oni koji su u stanju milosti, što se više približavaju svrsi, to više moraju rasti u milosti”; jer što su bliže Bogu, to ih On više privlači, kao što se kamen privlači prema središtu Zemlje. [7]

Kad bi naš nutarnji život svakodnevno primao takav porast milosti, to bi imalo vrlo povoljan utjecaj na proučavanje, koje bi svakoga dana postajalo sve snažnije. Tako proučavanje i život molitve djeluju kao uzroci koji međusobno djeluju u lijepom skladu.

Plod ovog međusobnog utjecaja

Kada je nutarnji život svećenika onaj duboke i postojane pobožnosti, njegova teologija uvijek je snažnija. Nakon što se određeni teolog spustio s vjere radi stjecanja teološkog znanja razmatranjem pojedinih pitanja, on se želi ponovno vratiti izvoru, odnosno uzdići se od tako stečenog teološkog znanja o pojedinim pitanjima prema uzvišenom vrhu vjere. Teolog je poput čovjeka koji je rođen na vrhu planine, na primjer Monte Cassinu, i koji potom silazi u dolinu da stekne točno znanje o pojedinim stvarima. Konačno, ovaj čovjek želi se vratiti svom uzvišenom prebivalištu kako bi odozgo u jednom pogledu promatrao cijelu dolinu.

Neki ljudi preferiraju ravnice, dok su drugi više privučeni planinama: “Divan je Gospodin na visini.” [8] Tako dobar teolog mora svakodnevno udisati planinski zrak i iz Apostolskog vjerovanja crpiti obilje duhovne hrane za sebe, a isto tako, na kraju mise iz Prologa Evanđelja po Ivanu, koje je, takoreći, sinteza čitave kršćanske objave. Svakodnevno, na sličan način, mora živjeti svoj život na višoj razini, vođen Gospodnjom molitvom, blaženstvima i Propovijedi na gori u njezinoj cjelini, što je sinteza čitave kršćanske etike u njenoj čudesnoj uzvišenosti.

Kada svećenik ima, kao što bi i trebao imati, duh molitve, tada ga njegov nutarnji život potiče da više traži u dogmatskoj teologiji i moralnoj teologiji ono što osobito odiše životnošću i plodnošću. Jer tada, pod utjecajem darova razuma i mudrosti, vjera postaje prodornija i ugodnija.

Tada postaje očitom ona najljepša gotovo prividna nejasnoća u kršćanskom nauku, odnosno skladni spojevi svjetla i sjene koji, poput chiaroscura na slici, drže razum očaranim i postaju predmetom kontemplacije svetaca. Kao primjer toga, sva velika teološka pitanja o milosti postupno se svode na sljedeća dva načela: s jedne strane, “Bog naime ne zapovijeda nemoguće, nego zapovijedajući potiče i da činiš što možeš i da moliš što ne možeš” kako govori sv. Augustin, citiran od strane Tridentskog sabora protivo protestantima. [9] S druge strane, protiv Pelagijanaca i Semipelagijanaca imamo: “Jer tko tebe odlikuje? Što imaš, štonijesi primio?” [10] Kao što govori sveti Toma: “Budući da je Božja ljubav uzrok dobrote u stvarima, nijedna stvar ne bi bila bolja od druge, kad Bog ne bi jednoj više nego drugoj hotio veće dobro.” [11]

Ova dva načela uzeta zasebno jasna su i posve izvjesna; ali njihovo intimno pomirenje vrlo je nejasno, a ta nejasnoća proizlazi iz prevelikog svjetla. Da bismo shvatili to intimno pomirenje, morali bismo promotriti kako su beskonačna pravda, milosrđe i sloboda pomireni u uzvišenom Božanstvu.

Jednako tako postoji i drugi primjer; u omjeru u kojem se nutarnji život razvija unutar nas, toliko više shvaćamo uzvišenost traktata o Utjelovljenju koje je ostvareno radi našeg otkupljenja; a posebno smo impresionirani motivom Utjelovljenja Sina Božjega, “koji je za nas ljude i za naše spasenje sišao s neba i postao čovjekom.“

Na isti način, pod utjecajem života molitve, traktat o Utjelovljenju nam se predstavlja u uočljivijem svjetlu, a među različitim mišljenjima o Žrtvi Mise sve više shvaćamo da učenje Tridentskog sabora nadmašuje sva druga, kada kaže: “Ista je naime žrtva, isti onaj koji je sada prinosi po službi svećenika, (tj. onaj) koji je jednom samoga sebe prinio na križu, samo je način prinošenja (žrtve) različit.” [12] Krist se sve više očituje kao veliki svećenik, „koji svagda živi, da ih zagovara”, posebice u Misi, koja je stoga beskonačne vrijednosti. [13] Tako postupno otkrivamo u saborima one najdragocjenije, adamantne stijene, a isto tako i u Teološkoj sumi poglavlja koja prevladavaju ili uzvišeniji članci, koji su, takoreći, viši vrhovi po kojima se cijeli planinski lanac jasno ocrtava.

Kad bismo se posvetili proučavanju teologije u istinskom duhu vjere, molitve i pokore, u nama bi se ostvarile riječi svetoga Tome: “Nauk i propovijedanje proizlaze iz punine kontemplacije”, donekle na način apostolskog propovijedanja nakon Pedesetnice. [14]

Teologija shvaćena u tom smislu, ima veliku važnost u službi dušama. Ona svećenika u potpunosti prožima duhom ispravna prosuđivanja prema umu Krista i Crkve, tako da se duše potiču na težnju za savršenstvom u skladu s istinskim načelima, pokazujući, primjerice, da prema vrhovnoj zapovijedi: „Ljubi Gospodina Boga svoga svim srcem svojim”, svi kršćani moraju težiti savršenstvu ljubavi, svatko, međutim, prema stanju svoga životna staleža.

I nije nam moguće doseći tu puninu savršenstva kršćanskog života osim ako naši životu nisu duboko prožeti otajstvom Utjelovljenja u njegovu otkupiteljskom značenju i Euharistijom, te ako, prosvijetljeni darovima mudrosti i razuma, vjerom ne prodiremo u ta otajstva i ne okusimo njihovu slatkoću. Za navedeno, proučavanje teologije od velike je pomoći, pod uvjetom da bude pravilno usmjereno – ne radi zadovoljstva koje iz njega crpimo, već radi bolje spoznaje Boga i radi spasenja duša.

Tako sljedeće riječi Vatikanskog sabora postaju u nama sve više moguće za ostvarenje: „Razum pak, prosvijetljen vjerom, kada marljivo, pobožno i trijezno istražuje kako bi uz Božju pomoć stekao neko, i to najplodonosnije, razumijevanje otajstava, kako iz onoga što spoznaje po (svojoj) naravi, po analogiji, tako i po međusobnoj povezanosti otajstava među sobom i s posljednjim ciljem čovjeka…” [15]

Proučavanje svete teologije, koje je ponekad teško i naporno, premda plodonosno, tako pripravlja naše umove za svjetlo kontemplacije i života, što je, takoreći, u nama uvod i početak vječnog života.

Reginald Garrigou-Lagrange OP, The One God: a commentary on the first part of St. Thomas’ Theological Summa, prijev. Dom Bede Rose OSB. B. Herder Book Co, London 1943, 31-37.

Izvor: https://www.wmreview.org/p/garrigou-lagrange-theology-and-the-interior-life

Bilješke:

[1] Pravilo sv. Benedikta, pogl. 48.

[2] Summa theol., Iia Iiae, q.180, a.3.

[3] Ibid., q. 166.

[4] sv. Terezija Avilska, Autobiografija, pogl. 13.

[5] Iv 3,16

[6] Summa theol., Iia Iiae, q.1, a.2 ad 2um.

[7] Com. in epist. ad Hebr., 10, 25.

[8] Ps 92,4.

[9] Denz., br. 804.

[10] 1Kor 4,7

[11] Summa theol., Ia, q.20, a.3.

[12] Denz., br. 940.

[13] Heb 7,25.

[14] Summa theol., Iia Iiae, q.188, a.6.

[15] Denz., br. 1796.