Urednička napomena: prije nego što započnete čitati ovaj tekst, potrebno je napomenuti slijedeće: kako bi tekst bio lakše čitljiv i dosljedan, učinjenjene su manje uredničke prilagodbe. U slučaju dodatnih uredničkih intervencija ili pojašnjenja, naznačiti ćemo to na slijedeći način [tekst*].
Dvije misli koje su toliko bitne danas – voljeti papu i biti rimski katolik. To je stoga što gotovo više ništa ne znače te dvije riječi današnjim katolicima. Jedni onoga koga drže “papom” vole i slušaju tek toliko koliko je lijepa slika na zidu, a drugi pak, smatraju se “katolicima”, u nekom širem ekumenskom smislu, poput onih nesretnih misli “kako nam je svima Bog isti” ili “kako svi vjerujemo u istoga Boga, samo na malo drugačiji način“. Stoga, poslušajmo što nam kaže sv. papa Pijo X., kako treba voljeti katoličkog papu (koji nije krivovjerac) ako ga doista volimo, te kako mu se treba pokoravati ako nam on doista jeste papa, a ne ukrasna slika na zidu.
“[…] Kako biste voljeli Papu, dovoljno je samo promisliti o tome tko on jest.
Papa je čuvar dogme i morala; on je pohranitelj načela koja osiguravaju cjelovitost obitelji, uzvišenost naroda, svetost duša. On je savjetnik knezova i ljudi; on je glava pod čijom se vlašću nitko ne osjeća tiranizirano, jer on predstavlja samoga Boga. On je vrhovni otac koji sjedinjuje u sebi sve što je ljupko, blago i božansko.
Čini se nevjerojatnim, a ipak tužna je to činjenica, kako postoje svećenici kojima se ova preporuka mora uputiti; te smo nažalost, u našim vremenima, pod teškom, nesretnom nužnosti reći svećenicima: volite Papu!”
Kako treba voljeti Papu
“Kako se mora voljeti Papu? Ne samo riječju, nego djelom i istinom. Non verbo neque lingua, sed opere et veritate – “Ne riječju, niti jezikom, već djelom i istinom” [1]. Kad volimo nekoga, nastojimo u svemu uskladiti se njegovim mislima, izvršavati njegovu volju, tumačiti njegove želje. A ako je sam naš Gospodin Isus Krist rekao: Si quis diligit me, sermonem meum servabit – “Tko ljubi Mene, držat će riječ moju” [2], kako bismo pokazali svoju ljubav prema Papi, potrebno je pokoravati mu se.
I zato, ako volimo Papu, ne raspravljamo o tome da li on nešto zapovijeda ili zahtijeva, niti tražimo znati gdje leži stroga obveza poslušnosti, ili u čemu se moramo pokoravati; ako volimo Papu, ne govorimo kako on još nije jasno govorio – kao da bi bio dužan govoriti svoju volju svakomu čovjeku na uho, i izgovarati ju ne samo riječima usta već i u pismima te drugim javnim dokumentima. Niti bacamo sumnju na njegove zapovijedi, navodeći izgovor, koji olako dolazi čovjeku koji se ne želi pokoriti, kako nije Papa onaj koji zapovijeda, već netko iz njegove pratnje. Ne ograničavamo polje u kojemu on može i treba vršiti svoje vlasti; papinoj vlasti ne suprotstavljamo autoritet drugih osoba – koje bez obzira koliko učene – protive se Papi. Jer kakvo god bilo njihovo učenje, oni nisu sveti, jer tamo gdje je svetost, ne može biti ne slaganja s Papom.
Ovo je vapaj srca ispunjenog boli, koji s dubokom tugom izražavam, ne poradi vas, draga braćo, nego da zajedno s vama, osudim ponašanje tolikih svećenika, koji ne samo da si dozvoljavaju raspravljati i kritizirati Papine želje, već im nije niti neugodno doći do besramnog i očitog neposluha, s toliko skandala za dobro te s toliko velikom štetom za duše.”
Izvadak iz Alokucije “Vi ringrazio” Svetog Oca Pija X. koju je uputio svećenicima Apostolske Unije, povodom 50. obljetnice njihova osnutka, 18. studenoga 1912.
Bilješke:
[1] 1Iv 3,18
[2] Iv 14,23