Urednička napomena: prije nego što započnete čitati ovaj tekst, potrebno je napomenuti slijedeće: kako bi tekst bio lakše čitljiv i dosljedan, učinjenjene su manje uredničke prilagodbe. U slučaju dodatnih uredničkih intervencija ili pojašnjenja, naznačiti ćemo to na slijedeći način [tekst*].

Ovaj neslužbeni prijevod napravljen je uz dopuštenje The WM Review-a, koji ipak ne može jamčiti za njegovu točnost.

Napomena urednika

Ovo je treći dio niza o vodiču o. Williama Doylea SJ za suočavanje sa skrupuloznošću.

Iznosi konkretne savjete za skrupulozne osobe kako bi im pomogao nadvladati njihov problem te ispraviti iskrivljenu sliku o Bogu, moralu i samima sebi.

Više o ocu Doyleu i ovoj brošuri potražite u prvom dijelu.

Skrupule i njihovo liječenje

o. William Doyle

Posebni lijekovi

Uz ove općenite lijekove za liječenje skrupuloznosti, koji su ovdje ukratko opisani, postoje i određena posebna i praktična pravila kojih se valja pridržavati, a koja će se vrlo korisnima u oslobađanju skrupulozne duše od njezine tegobe. Ona će sada biti redom izložena.

1. Dvojbe treba zanemariti

Skrupulozna duša ne smije pridavati važnost svojim dvojbama, drugim riječima, mora smatrati potpuno ništavnim sve dvojbene zakone, zabrane ili obveze, kao i svaki strah od grijeha, ako je razlog tom strahu dvojben. Štoviše, mora smatrati dvojbenima – a time i neobvezujućima – sve zakone, obveze ili strahove od počinjenog grijeha koji nisu apsolutno izvjesni, tj. koji nisu samoočigledni poput toga da dva i dva čine četiri.

Također, u ispovijedi takva duša mora smatrati da se može, ali i ne mora optužiti za smrtni grijeh u pogledu kojega postoji ikakva dvojba. Isto tako, ne smije si kao obvezu nametati optuživanje za smrtne grijehe koji su možda već ispovjeđeni. Naprotiv, trebala bi se odlučno usprotivi takvoj ispovijedi. Štoviše, mora se suzdržati od ponovnog obavljanja ispovijedi – bilo da je ona prethodna bila dobra ili loša – bez obzira na to kakav razlog imala za sumnju u njezinu ispravnost. Neka ne osjeća nikakvu nelagodu postupajući tako, budući da je obveza ponavljanja tih dvojbenih ispovijedi i sama dvojbena, te stoga neobvezujuća.

2. Vjerovanje u lakoću oproštenja

Skrupulozna duša mora vjerovati da su joj svi grijesi odmah oprošteni svaki put kada učini čin savršenog kajanja ili primi odrješenje, čak i uz nesavršeno kajanje. „No“, mogla bi se upitati, „kako mogu biti sigurna da imam to kajanje?“

Skrupulozni mogu vjerovati da posjeduju potrebno kajanje kada čin kajanja vrše iskreno. Ta je iskrenost zajamčena onda kada je čvrsta odluka da više nikada neće griješiti smrtno i sama iskreno odnosno lišena prevare. Bog toliko želi obraćenje grješnika da na minimum svodi uvjete potrebne za oproštenje. Traži samo najobičniju dobro volju, to jes najjednostavniju čvrstu odluku da se ne griješi smrtno.

3. Pretpostavljanje odluka

Kada su skrupulozni zabrinuti kako postupiti, uvijek mogu pretpostaviti odgovor kakav bi im vjerojatno dao njihov duhovnik te odmah primijeniti svako popuštanje koje bi on vjerojatno dopustio. To bi im „vjerojatno“ trebalo biti dovoljno, jer Bog je taj koji – posredstvom njihova ispovjednika – određuje da trebaju biti zadovoljni, i On će za sve to odgovarati.

Zapravo, nevolje tih duša i njihova neizvjesnost glede odgovora njihova duhovnika tek su dvojbe; a njih, kao što je već rečeno, valja odmah odbaciti i riješiti ih se odabirom šireg puta.

4. Blag pogled na vlastite pogreške

Od najveće je važnosti da skrupulozni ne uvećavaju njihove pogreške, bilo pred samima sobom bilo pred svojim duhovnikom. Razlog tomu je očit. Skrupuloznost se ponajprije očituje u tome da se grijeh vidi ondje gdje ga nema ili da se pretjerano naglašava zloća postupaka koji su jedva i za prijekor.

Mašta gleda kroz snažno povećalo. Rasuđivanje postaje sve iskrivljenije, sve dok jadna duša ne počne klevetati samu sebe, iznoseći laži o sebi pod izlikom veće sigurnosti. Iskustvo pokazuje da način na koji skrupulozni preuveličavaju svoje pogreške pred ispovjednikom – pod izlikom veće sigurnosti – ubrzo postaje i način na koji one same sebe promatraju. Jedna pogrešna brojka može poremetiti cijeli izračun, a netočan uteg neće dati ispravne rezultate; no ovdje je situacija još gora: sama ravnoteža prosuđivanja postaje neupotrebljiva. 

Iz tog pretjerivanja u pogledu pogrešaka proizlazi još jedno, gore zlo. Duhovnik biva potpuno onemogućen. Kako bi i najvještiji liječnik mogao izliječiti pacijenta o čijem stanju neprestano prima lažna izvješća? Zar nije kušanje Boga kada skrupulozni traže da ih On vodi po svom službeniku, a pritom se služe svim sredstvima kako bi tog istog službenika obmanuli? Preuveličavanjem svojih pogrešaka, skrupulozni se izlažu opasnosti da od svog ispovjednika dobiju obeshrabrujuće odgovore i prestroge odluke, koje će na njih djelovati poput otrova. Ustrajnim nijekanjem da najdjelotvorniji propisani lijekovi uopće donose ikakav plod, na kraju će dovesti do toga da njihov duhovnik izgubi nadu u njihovo ozdravljenje te ih napusti.

Skrupulozni bi trebali svoje padove radije umanjivati ​​nego preuveličavati. Tako će ih, malo-pomalo, početi sagledavati onakvima kakvi doista jesu, a ravnoteža će se uspostaviti. Stoga, kada izvan ispovijedi govore o svojim poteškoćama, trebaju paziti da ne naglašavaju pretjerano određene okolnosti koje bi mogle prikazati njihovo stanje težim no što jest; a pri sakramentalnom optuživanju neka se ne boje radije ublažiti ga nego preuveličati. Jer zašto bi strahovali kada sam Bog, po riječima njihova duhovnika, želi da tako postupaju?

5. Hitrost u provođenju odluka

Koliko je samo skrupuloznih koji imaju maniju traženja savjeta, koji tjeraju ispovjednika da stotinu puta ponavlja istu stvar, a ipak se vrlo malo trude provesti njegove odgovore u djelo?

Stoga je nužno da skrupulozni odmah postupe prema odlukama svoga ispovjednika. Ono što se odgodi, ostaje neizvršeno. Ako ne postupe odmah, zaboravit će što je rečeno ili će se toga sjećati tek nepotpuno, a može se dogoditi i da ta odluka zbog odgode izgubi svoju djelotvornost. Štoviše, moglo bi se dogoditi da se kasnije, kada se odluče na poslušnost, više ne mogu točno prisjetiti što je rečeno; tada će se pojaviti skrupule i neće se usuditi djelovati.

6. Široko tumačenje savjeta

Skrupulozni bi trebali, dok djeluju u duhu poslušnosti, nastojati tumačiti savjet svog ispovjednika u najširem smislu. Zloduh će nastojati suziti taj put, a Bog od njih traži da ga prošire.

Kada su u dvojbi odnose li se odluke njihova ispovjednika na ovaj ili onaj konkretan slučaj, ili mogu li se one tumačiti u ovom ili onom smislu, neka odaberu širi put. Takve suzdržanosti u poslušnosti – kada se ono što ispovjednik naloži izvršava samo polovično ili se njegove zapovijedi tumače u najužem smislu – proizlaze iz nedostatka vjere i hrabrosti da se svladaju isprazne tlapnje. Zašto bi se itko bojao djelovati slobodno kada zapovijeda sam Bog?

7. Ne gomilati pitanja

Skrupulozne duše trebale bi izbjegavati punjenje svoga pamćenja (ili bilježaka) pitanjem za pitanjem koja bi postavile svome duhovniku. Naprotiv, mudro je nastojati zaboraviti dvojbe i brige čim se pojave.

Nastojanje da se prisjete svih tih nevolja samo će ih još čvršće ukorijeniti. Iz starih će poteškoća nicati nove, a čak i dok tražimo savjet, strah da ćemo nešto zaboraviti toliko zaokuplja um da slabi pozornost koju posvećujemo ispovjedniku. Koliko bi samo te brige nestalo poput dima, kad je skrupulozne duše ne bi održavale na životu beskorisnim zadržavanjem na njoj!

Izvor: https://www.wmreview.org/p/doyle-scruples-iii