Urednička napomena: prije nego što započnete čitati ovaj tekst, potrebno je napomenuti slijedeće: kako bi tekst bio lakše čitljiv i dosljedan, učinjenjene su manje uredničke prilagodbe. U slučaju dodatnih uredničkih intervencija ili pojašnjenja, naznačiti ćemo to na slijedeći način [tekst*].

Vrlo čest prigovor koji se čuje kada se raspravlja o sedevakantizmu s onim nesretnim dušama koje još uvijek vjeruju da je Jorge Bergoglio (“Franjo”) papa Katoličke crkve, jest “Ali oduvijek je bilo loših papa!” ili „Loš otac je i dalje tvoj otac!” [2]. Ljudi koji misle da takvi argumenti mogu legitimizirati Franju [2] ili ne poznaju ili ne mogu shvatiti razliku, s jedne strane – između – katolika koji vode nemoralan život, i, s druge strane – krivovjeraca.

Franjo nije loš katolik. On iz dana u dan pokazuje da je nekatolik. To je bit. Stoga je potpuno besmisleno reći da smo u prošlosti imali loše pape, a da su oni su i dalje bili valjani pape. Čovjek koji cjelovito i u potpunosti ispovijeda katoličku vjeru, ma koliko zao bio, ostaje članom Katoličke crkve; čak i ako mrzi Boga. Čak i ako je ubojica; čak i ako je sodomit. [2]

Bože sačuvaj, naravno! Takav čovjek, ako se ne pokaje, imat će vječnost trpeći u paklu. Njegovo članstvo u Crkvi neće mu ništa koristiti; njegova vjera, u potpunosti mrtva bez ljubavi neće ga spasiti na kraju. Njegovo znanje o pravoj vjeri samo će povećati njegovu bijedu u Paklu jer je sagriješio s punim znanjem o grešnosti svojih djela.

Da, sve je to istina. Ali takav bi čovjek, ako bi bio izabran za papinstvo, i dalje bio valjani papa, jer ono što čovjeka sprječava da bude valjano izabran za papinstvo nije nedostatak svetosti, već javno ispovijedanje krivovjerja (između ostalog). Drugim riječima, ono što ga sprječava da bude valjani papa nije počinjenje grijeha protiv morala (inače nitko ne bi mogao biti papa, budući da smo svi grješnici), bez obzira na to koliko ih je i koliko teški bili, već počinjenje određenih grijeha protiv vjere.

Ovo je uobičajeno katoličko učenje i nije sporno. Papa Pijo XII. to je najbolje rekao kada je autoritativno poučavao u svojoj prekrasnoj enciklici o Crkvi:

“Među udove (članove) Crkve broje se stvarno samo oni, koji su primili kupelj preporođenja i ispovijedaju pravu vjeru, te se nisu po nesreći odcijepili od cjeline Tijela, niti ih je zakonita vlast isključila zbog preteških prekršaja…

Ne valja, međutim, mišljenje, da je Tijelo Crkve, zato što je obilježeno Kristovim imenom, već i sada za zemaljskoga putovanja sastavljeno samo od udova koji se odlikuju svetošću, ili da se sastoji samo od zajednice onih koji su od Boga predodređeni za vječno blaženstvo. Nije tako, jer Spasitelj poradi svoga neizmjernog milosrđa ne isključuje iz svojega mističnog Tijela niti one kojima nije ni nekoć kratio da budu s njime zajedno kod stola (usp. Mt 9,11; Mk 2,16; Lk 15,2). Jer svaki grijeh, pa bio on i težak, ne odcjepljuje, već po samoj naravi, čovjeka od Tijela Crkve, kao što to čine raskol, krivovjerje ili otpadništvo (apostazija). Njih ne napušta svaki život. Oni su, doduše, grijehom izgubili ljubav i milost Božju te nemaju pravo na zasluge nebeskoga nagrađivanja, ali ipak zadržavaju vjeru i kršćansko ufanje, te prosvijetljeni nebeskim svjetlom bivaju unutarnjim savjetima i djelovanjem Duha Svetoga potaknuti na spasonosni strah, dobivaju i vrhunaravne poticaje da se mole i da svoj pad okaju.”

(Papa Pijo XII., Enciklika Mystici Corporis, br. 22-23)

Zapamtite dobro, dame i gospodo: jedini grijesi koji po svojoj naravi odvajaju čovjeka od Crkve, otajstvenog Tijela Kristova, jesu grijesi raskola, krivovjerja i otpadništva. To znači da su ti grijesi takvi da njihovo počinjenje čini osobu nekatolikom. Jer, krivovjernik uostalom, ispovijeda drugu vjeru nego katolik, i stoga ne može biti članom Crkve, jer ne može se biti katolik i nekatolik u isto vrijeme. […*]

Dakle, raskolnik, krivovjernik ili otpadnik ne može biti valjan papa, jer to bi značilo da čovjek koji nije član mističnog Tijela može ipak biti glava tog mističnog Tijela, što je proturječje.

Katolička enciklopedija, sastavljena za vrijeme vladavine pape svetog Pija X., vrlo jasno kaže: “Naravno, izbor krivovjernika, raskolnika ili žene bio bi ništavan” (s.v. “Papinski izbori”).

Da bismo razumjeli koliko je važna i ozbiljna ova razlika između loših katolika i nekatolika, pogledajmo jednog od apsolutno najnemoralnijih katoličkih papa u povijesti: papu Ivana XII. (vladao od 955.- 963. godine). Princ Oktavijan (njegovo rođeno ime) imao je samo 16 godina kada je izabran i bio je potpuni moralni pokvarenjak:

“Ništa ga u životu nije obilježilo za ovu dužnost, a sve ga je trebalo od toga odvratiti. Rijetko su ga viđali u crkvi. Njegovi su dani i noći provođeni u društvu mladića i neuglednih žena, u užicima stola i zabava te lova, ili u još grešnijim senzualnim uživanjima. Priča se da je ponekad, usred razuzdane zabave, princ viđen kako nazdravlja u đavolje ime. Uzdignut u papinsku službu, Oktavijan je promijenio ime i uzeo ime Ivan XII. Time je bio prvi papa koji je uzeo novo ime. Ali njegovo novo dostojanstvo nije donijelo nikakvu promjenu u njegovu moralu, već je samo dodalo krivnju svetogrđa.

Božanska providnost, bdijući nad Crkvom, čudesno je sačuvala polog vjere, čiji je čuvar bio ovaj mladi sladostrasnik. Život ovog pape bio je monstruozan skandal, ali njegov je bularij besprijekoran. Ne možemo se dovoljno diviti ovom čudu. Nema krivovjernika ili raskolnika koji nije nastojao dogmatski legitimirati vlastito ponašanje: Focije je pokušao opravdati svoj ponos, Luther svoje putene strasti, Calvin svoju hladnu okrutnost. Niti Sergije III., ni Ivan XII., niti Benedikt IX., ni Aleksandar VI., vrhovni svećenici, definitori vjere, sigurni da će ih čitava Crkva čuti i poslušati, nisu s visine svoje apostolske propovjedaonice izgovorili niti jednu riječ koja bi mogla biti odobravanje njihovih poremećaja.

Ponekad je Ivan XII. postao čak i branitelj ugroženog društvenog poretka, povrijeđenog kanonskog prava i redovničkog života izloženog pogibelji .”

(o. Fernand Mourret, A History of the Catholic Church, sv. III. [St. Louis, MO: Herder Book Co., 1946], str. 510-511)

[…*] Da, doista može biti loših papa. Ali u vršenju svoje službe oni će biti jednako pravovjerni i katolici kao i bilo koji drugi [katolik*]. Krist je to obećao: “I ja tebi kažem: Ti si Petar. Na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju, i vrata paklena neće je nadvladati” (Mt 16,18). To je katolički nauk o papinstvu, koji podupire sam Bog [2]:

„…Crkva je odozgora primila obećanje koje joj jamči protiv svake ljudske slabosti. Zar je važno što je kormilo simbolične barke povjereno slabašnim rukama, kad Božanski kormilar stoji na mostu, gdje, iako nevidljiv, gleda i vlada? Blagoslovljena neka je snaga Njegove ruke i mnoštva Njegova milosrđa.”

(papa Lav XIII., Alokucija kardinalima, 20. ožujak, 1900. godine; izvadak iz Papal Teachings: The Church, str. 349)

„Papa ima božanska obećanja; čak i u svojim ljudskim slabostima, on je nesavladiv i nepokolebljiv; on je glasnik istine i pravde, načelo jedinstva Crkve; njegov glas odbacuje zablude, idolopoklonstva, praznovjerja; on osuđuje bezakonja; on čini milosrđe i vrlinu voljenom.”

(papa Pijo XII., Obraćanje Ancora Una Volta, 20. veljače, 1949. godine) [2]

Dakle, ako bi netko rekao da je Franjo papa, morao bi zaključiti da se sav katolički nauk o papinstvu primjenjuje na njega i da su jamstva nauka dokazana na njemu. […*] [2]

Za razliku od onoga što mnogi istaknuti “tradicionalisti” desetljećima izgovaraju, Crkvi nije zajamčeno da će imati papu u svakom trenutku; ali kad ga ima, zajamčeno joj je da će imati onoga koji je katolik. To je očito i zato što je papa načelo jedinstva u Crkvi i neposredno pravilo vjere; on je jamac pravovjerja i njemu se svi moraju podrediti kao uvjetu svoga spasenja (vidi Denz. 469). Zamisao da bi krivovjernik mogao biti papa ovo sve bi potpuno izbacilo iz sklada.

Tako je sveti Robert Bellarmin, naučitelj o papinstvu, učio [2]:

„Papa je učitelj i pastir čitave Crkve, stoga, čitava Crkva dužna je slušati i slijediti ga da, kad bi on zabludio, čitava Crkva bi zabludjela.

Naši protivnici sada odgovaraju da bi ga Crkva trebala slušati sve dok on ispravno naučava, jer Boga treba čuti više negoli ljude.

S druge strane, tko će suditi je li papa ispravno naučavao ili ne? Jer nije na ovcama suditi je li pastir odlutao, čak niti a osobito ne u onim stvarima koje su doista dvojbene. Niti kršćanske ovce imaju većeg suca ili učitelja kojemu bi se mogle obratiti. Kao što smo iznad pokazali, iz cijele Crkve može se obratiti papi, ipak, na njega se nitko ne može žaliti; stoga će nužno cijela Crkva zabludjeti ako bi Rimski Prvosvećenik zabludjeo.”

(sv. Robert Bellarmin, De Romano Pontifice, knjiga IV., poglavlje III.) [2]

Dok neki samozvani prepoznaj-i-pruži otpor [eng. recognize-and-resist*] tradicionalisti žele „ujediniti klanove” kako bi podigli jedinstvenu obranu protiv otvorene heterodoksije njihova „pape”, katoličko Učiteljstvo sasvim je jasno da je jedino načelo koje može stvoriti jedinstvo stada – papa, koji jedini ima vlast nad svim kršćanima i koji ne može voditi stado pogrešnim putem u pitanjima vjere i morala. [2]

U svjetlu svega navedenog, razmotrite ove prekrasne citate koji se tiču autoriteta i zajamčene nezabludivosti Rimskog prvosvećenika:

“Budnost i pastoralna briga rimskog prvosvećenika … prema dužnostima njegove službe, očituju se prvenstveno i iznad svega u upravljanju i očuvanju jedinstva i cjelovitosti katoličke vjere, bez koje je nemoguće ugoditi Bogu. Oni također nastoje do kraja da Kristovi vjernici, ne bijući kao neodlučna djeca ili nošeni svakojakim vjetrom nauka ljudske zloće [Ef 4,14], dođu do jedinstva vjere i spoznaje Sina Božjega da oblikuju savršenog čovjeka, da ne mogu štetiti jedni drugima niti se vrijeđati jedni protiv drugi u zajednici i društvu sadašnjeg života, nego da su radije – ujedinjeni svezom ljubavi kao članovi jednog tijela imajući Krista za glavu i pod vlašću Namjesnika na zemlji, rimskog prvosvećenika, nasljednika blaženog Petra, od kojeg potječe jedinstvo cijele Crkve, oni mogu rasti u broju za izgradnju tijela, i uz pomoć božanske milosti, mogu tako uživati mir u ovom životu da uživaju buduće blaženstvo.”

(Papa Benedikt XIV., Apostolska konstitucija Pastoralis Romani Pontificis, 30. ožujka 1741. godine; izvadak iz Papal Teachings: The Church, str. 31)

“Sveta apostolska Stolica i rimski prvosvećenik imaju prvenstvo u cijelome svijetu. Rimski prvosvećenik nasljednik je blaženog Petra, kneza apostola, istinski Kristov namjesnik, glava čitave Crkve, otac i učitelj svih kršćana.”

(Papa Benedikt XIV., Apostolska konstitucija Etsi Pastoralis, 26. svibnja 1742. godine; izvadak iz Papal Teachings: The Church, str. 32)

“Samo je pastirima dana sva moć poučavanja, suđenja, usmjeravanja; na vjernike je stavljena dužnost da slijede njihovo učenje, da se pokorno podrede njihovom sudu i da dopuste da budu vođeni, ispravljeni i upravljani na putu spasenja. Stoga, apsolutna potreba je da se jednostavni vjernici podlože umom i srcem vlastitim pastirima, a da se potonji zajedno s njima podlože Glavi i vrhovnom Pastiru.”

(Papa Lav XIII., Pismo Epistola Tua kardinalu Guilbertu, 17. lipnja 1885. godine; izvadak iz Papal Teachings: The Church, str. 263)

“Nadalje, izjavljujemo, proglašavamo i određujemo da je za spasenje prijeko potrebno da svako ljudsko stvorenje bude podložno rimskom prvosvećeniku.”

(Papa Bonifacije VIII., Bula Unam Sanctam, 18. studenoga 1302. godine)

“Jedinstvo s Petrovom rimskom Stolicom oduvijek je javno mjerilo katolika … ‘Ne treba gledati na vas kao da držite pravu katoličku vjeru ako ne naučavate da se vjera Rima treba držati.’”

(Papa Lav XIII., Enciklika Satis Cognitum, članak 13)

“…snažno i djelotvorno oruđe spasenja nije nitko drugi već Rimski prvosvećenik.”

(Papa Lav XIII., Alokucija od 20. veljače 1903. godine; izvadak iz Papal Teachings: The Church, str. 353)

[…*] Pokušajte primijeniti gornje citate na sektu Drugog vatikanskog sabora i njene “pape”, i ubrzo ćete shvatiti da to jednostavno nije moguće. Je li Franjo, čak i u svojim službenim činima, „snažno i djelotvorno oruđe spasenja”? Teško! Ako postoji nešto u čemu je on snažan i djelotvoran, onda to je u uzrokovanju gubitka vjere i stoga prokletstva. [2]

Dobro promotrite i dogmatsko učenje Prvoga vatikanskog sabora o povezanosti između papinstva i prave vjere, veze koja nije tek slučajna već bitna i nužna:

“Kako bi udovoljili toj pastirskoj zadaći, naši su predšasnici uvijek neumorno nastojali, da se spasonosni Kristov nauk prošiti među sve narode na zemlji, i jednakom su brigom bdjeli da se on sačuva ispravan i čist, kao što je i primljen. Zbog toga su biskupi čitavog svijeta, bilo pojedinačno, bilo okupljeni na saborima, slijedeći dugotrajni običaj Crkava i oblik drevnog pravila, iznosili pred ovu Apostolsku Stolicu posebno one opasnosti koje su se pojavljivale u pitanjima vjere, kako bi se ponajviše nadoknadile štete za vjeru tamo gdje vjera ne može imati nedostatak. Rimski pak prvosvećenici, kako su im to savjetovali uvjeti vremena i stvari, bilo sazvavši opće sabore, ili istražujući mišljenje Crkve razasute po svijetu, bilo na partikularnim sinodama, ili pak primijenivši drugu pomoć koju im je na raspolaganje stavljala Božja providnost, definirali su da treba držati ono što su uz Božju pomoć spoznali da je u skladu sa svetim Pismom i apostolskom predajom. A Petrovim nasljednicima nije naime obećan Duh Sveti kako bi uz njegovu objavu naviještali novi nauk, nego da uz njegovu pomoć sveto čuvaju i vjerno iznose objavu, ili poklad vjere, primljen od apostola. A taj pak apostolski nauk prihvatili su svi časni oci, a sveti i pravovjerni učitelji su ga poštovali i slijedili; oni su najpotpunije znali da je ta Petrova stolica ostala uvijek netaknuta od svake zablude, prema božanskom obećanju Gospodina i Spasitelja našega, koje je dao prvaku svojih učenika: ‘A ja sam se molio za tebe, da se vjera tvoja ne pokoleba. Zato podupri i utvrdi jednoć braću svoju!’ [Lk 22,32]”

(Prvi vatikanski sabor, Dogmatska konstitucija Pastor Aeternus, 4. poglavlje; Denz. 1836)

[…*] Ljudi, vrijeme je da promijenite program. Vrijeme je da se prestane upijati polu-tradicionalistička propaganda […*].[2]

Kao katolici, svaki dan možemo uzeti razvratnog ali katoličkog papu Ivana XII. umjesto “lijepog” ali krivovjernog Franje. Papa Pijo IX. još jednom nas podsjeća na to:

“Sada dobro znate da su najsmrtonosniji neprijatelji katoličke vjere oduvijek vodili žestoki rat, ali bez uspjeha, protiv ove Stolice [svetog Petra]; nipošto im nije nepoznata činjenica da se sama vjera nikada ne može poljuljati i pasti dok ova Stolica ostaje netaknuta, Stolica koja počiva na stijeni koju ponosna vrata pakla ne mogu srušiti i u kojoj postoji cjelovita i savršena čvrstoća kršćanske vjere.”

(Papa Pijo IX., Enciklika Inter Multiplices, čl. 7)

Ali navodna “Stolica svetog Petra” u sekti Drugog vatikanskog sabora zaljuljala se i pala; stoga ne može biti prava i istinska Stolica svetog Petra.

Gdje je onda pravi papa? Ne znamo. Koliko znamo, nemamo papu. Petrova Stolica upražnjena je ili onemogućena od 1958. godine. Zasigurno nije valjano okupirana od strane uljeza crkve Drugog vatikanskog sabora (Ivan XXIII., Pavao VI., Ivan Pavao I., Ivan Pavao II., Benedikt XVI., Franjo I.).

Ali imajte na umu: iako Crkva možda neće uvijek imati papu, ona će uvijek imati pravu vjeru. I samo iz tog razloga znamo da sekta Drugog vatikanskog sabora ne može biti Katolička crkva našeg Gospodina Isusa Krista.

Stoga… što sad, pitate se? Sad idite i budite pravi katolici. [2]

Izvor:

https://novusordowatch.org/2014/03/bad-popes-argument/

[2] https://novusordowatch.org/2019/10/bad-popes-objection/